Nije bilo lako biti Nick Cave u posljednjem desetljeću. U godinama u kojima je, postaje normalno da ljudi oko njega počinju umirati, to je stvar okrutne biologije, ali pokapati vlastitu djecu u bilo kojim godinama života je valjda najtraumatičniji događaj koje ljudsko biće može iskusiti, stvar za koju ne vrijedi ona latinska da vrijeme liječi sve rane. Tako je Cave 2015. prvi put doživio nezamislivo, njegov 15-godišnji sin pao je sa stijene nedaleko njihovog doma u Brightonu i poginuo. Sedam godina kasnije tragično je u Australiji skončao i njegov 31-godišnji prvorođeni sin, s kojim je posao bliži tek u kasnijim godinama i koji je živio na drugom kraju svijeta, ali to ne mijenja bit stvari. Spomenuti treba da je godinu prije prerano umrla i Caveova davnašnja ljubav, muza i umjetnička suradnica Anita Lane, 2018. je tumoru na mozgu podlegao klavijaturist Conway Savage, Caveov „suborac“ u Bad Seedsima od 1990-e godine…Uf!

Teško je reći da ijedan Caveov album zvuči veselo i glazbeno i po stihu, on je takav tip; poput grozničavog propovjednika pjeva stihove strukturirane kao (uglavnom) mračne priče koje bi mogle biti i biblijske, i kroz njih oduvijek suprotstavlja bol i užitak, krivnju i iskupljenje, tjeskobu i radost, žalost i veselje, na koncu i život i smrt. No, „Skeleton Tree“, „Ghosteen“ i solo suradnja s bratom po glazbenoj ideji Warrenom Ellisom „Carnage“, su prečemerna i prehermetična djela čak i za njegove standarde. I rekli bismo da je logični pomak u svijesti nakon tragičnih događaja koji su mu se zaredali samo djelomično utjecao na glazbeni zaokret, slutimo da je to prije svega svjesna odluka. I u sreći i u boli, umjetnik i dalje ostaje umjetnik i slijedi svoj instinkt.  Uostalom, iako je popularno mišljenje da je „Skeleton Tree“, njegova komorna atmosfera i glazbena prigušenost, odnosno neka vrsta minimalističkog glazbenog asketizma, izravni autorski odgovor na sinovljevu smrt, činjenica jest da je album zapravo velikim dijelom bio snimljen prije tog tragičnog događaja.

Na „Ghosteen“ je nastavio s dezintegracijom klasične strukture pjesama, odnosno izbjegavanja oprobane šablone „stih-refren-stih“ na način da refrena zapravo nema, izbacio je bubanj u potpunosti, melodiju su zamijenili ambijentalni zvukovi, doduše ne toliko atonalni kakvi su znali biti na „Skeleton Tree“. Odjednom su se i kasni Radiohead u svojim najezoteričnijim baladama doimali kao ordinarni pop bend u usporedbi s Caveom. Ova usporedba nije nabačena tek tako, ima tu neka nadžanrovska tajna veza u atmosferi i strukturi pjesama. Da zaključimo: Cave je bio ranjen i prije, žalovao i prije. Dakako, teško je stavljati u ravan bol za izgubljenim djetetom i boli zbog slomljenog srca, ali riskirat ćemo. Kad je patio zbog kraha ljubavi s PJ Harvey, iz te muke rodio se „The Boatman’s Call“ na kojem se Nick Cave nije odrekao nijednog standarda rock melodije, pa je svejedno stvorio remek-djelo čije pjesme lako ulaze u glavu i nikad više ne izađu. Htio, ne htio, imao unutarnji poriv ili donio racionalnu artističku odluku o tome, u posljednjoj dekadi Cave se ukazivao više kao tužni pjesnik, negoli glazbenik, s strukturom pjesama i glazbenom podlogom iza sebe koja više nije bila rock’n’roll. Usput, da se i to napomene, stihovi su mu postali apstraktniji jer se u njima odrekao svog jakog oružja spretnog pripovjedača intrigantnih priča. Bila je to elegija tri albuma duga, koja prilikom slušanja izaziva određene emocije, ali s vremenskim odmakom – to je iznenađujuće nepamtljiva avangardna glazba. Ponavljanje gradiva za potrebe ogleda o najnovijem Caveovim djelom ne pomaže, i dalje je to više spiritistička seansa negoli glazba na kakvu smo u Cavea navikli. Da je Cave recitirao/pjevao svoje stihove uz šum vjetra, šuštanje lišća ili žubor slapa, dojam bi bio sličan. Dakako, barem što se potpisnika ovog teksta tiče koji je ovdje što se tiče gore izrečenih stavova u debeloj manjini. Naime, teško je naći glazbenu kritiku koja je posljednja tri Cavoeva djela dočekala mlako, a kamoli otvoreno negativno…

Kako za koga, novo djelo Nicka Cavea i Bad Seedsa, osamnaesto u karijeri, donosi neke dobre vijesti. Cave se vratio pripovjedanju priča, pjesme imaju standardu pop strukturu s refrenima, „normalnu“ ritam sekciju, novost su veliki ženski zborovi u ulozi pratećih vokala, kao i aranžmani simfonijsko orkestralne veličine. Na sporadičnu uporabu elektronike smo se već privikli iz „tužne“ faze koja je prije elaborirana.

Lošija je vijest da „Push The Sky Away“ iz 2013. godine i dalje ostaje zadnje istinski veliko, antologijsko djelo australskog umjetnika, ono koje će se u desetljećima pred nama gurati među najboljim ostvarenjima njegove opsežne diskografije.

Spomenuti ženski vokali i klasične orkestracije kroz album prizivaju na prvu Leonarda Cohena i Scotta Walkera, no pomnijim uranjanjem u deset novih pjesama taj je dojam ruban, i prvo i drugo spomenuti su bili manje pompozni negoli Cave na ovom albumu, posebno Cohen. Iako i za tu prispodobu treba malo mašte, već na samom otvaranju albuma, „A Shore Of A Lake“ svojim aranžmanom i tempom što podsjeća na šlagere iz 60-ih, a posebno pomalo teatralna Caveova naracija, prije Scotta i Cohena priziva Elvisa Presleya na njegovim vrhuncima tamo negdje 1969. kad se iz noći u noć mjesecima penjao na pozornicu Hilton hotela u Las Vegasu praćen sjajnim pratećim TCB Bandom i ženskim vokalima The Sweet Inspiration koje su mu osiguravale gospel komponentu njegovih pjesama.

Naslovna „Wild God“ vraća nas u poznati teren, i glazbeno i lirski. Još jednom istražuje i propituje vjeru i pobožnost, gruba je to priča o nesavršenom bogu koji introspektira svoja (ne)činjenja kroz tipične Caveove metafore i slike ovog svijeta i onog koji navodno postoji iznad nas. Glazbeno, naslovna stvar vraća u doba „Push The Sky Away“ gdje na nekim nezaboravnim stvarima poput  „Jubilee Street“ s dramatičnošću priče raste i instrumentalna dinamika pjesme i tempo. Ima i direktna poveznica, u svojem okretanju iza sebe, divlji bog potraži i djevojku iz Jubilee ulice, ali „ona je umrla u krevetu još 1993.“  U pjevanju Cave zvuči neobično živahno i opušteno, u tolikoj mjeri da afektira na način koji se čak čini mrvicu pretjeranim.

„Frogs“ je po mnogočemu najbolja stvar na novoj Cavevoj ploči. Jednostavni, ali efektni „elektronski“ uvod na sintesajzeru spaja se bešavno sa grandioznim orkestracijama s dominantnim zvukom engleskog roga i psihodeličnim zidom zvučnih efekata što se valjaju u pozadini. Atmosfera pjesme je uzvišena, Cave je krajnje dramatičan u izvedbi, nekako gordo tugaljiv dok pjeva o žabama. Zapravo ne, žabe su (tek) još jedna metafora zgodna za različita tumačenja, ali već prvi stihovi otkrivaju biblijsku pozadinu, korištenje priče o Kainu i Abelu u službi analiziranja zločina, kazne i žudnje  za iskupljenjem. Ovdje je Nick Cave u svom elementu, još kad ubaci naizgled nesuvislu, a zapravo na čudan način duhovitu lirsku digresiju „Nedjeljno je jutro, držim te za ruku/Privodi nas kući u postelju od suza/Dok Kris Kristofferson šutirajući limenke prolazi kraj nas/u košulji koju nije oprao godinama…“, otkriva se u punoj lirskoj formi.

Drugi vrhunac albuma nakon „Frogs“ je svakako katarzična „Conversion“. Uvod podsjeća na „Ghosteen“ fazu, eterični tihi glazbeni pasaži u finom spoju klavira, satenski mekog fagota i izvanzemaljskih elektronskih tonova, „prijete“ da pjesma ne ode nikuda, a onda se neki novi (ili stari), Nick Cave pretvori u maničnog uličnog propovjednika, u pratnji ženskih glasova i odriješite ritam sekcije, izvikuje stihove na rubu transa i uzdiže melodiju na razinu divljeg gospela.

I dok je implementacija elektronike i ovdje savršeno sjela, (slično je i s „Final Rescue Attempt“, klasičnoj baladi kao ispaloj s albuma „The Boatsman’s Call“, ali kao da su je remiksirali francuski Air), u inače dirljivoj i lako pamtljivoj „O Wov O Wov“ (How Wonderful She Is), kao da se podleglo pomodnosti kojoj ovdje nema mjesta. Upotrijebljen je iz nekog razloga iritantni Autotune efekt i pjesma posvećena konkretnoj osobi, prerano preminuloj Aniti Lane je tako izgubila na toplini i svrsi.

Nakon dva djela izrasla iz muke i jada, komorna, mjestimično atonalna i teška za probavljanje i pamćenje, veliki australski umjetnik vratio se doma. Vratio se pripovijedanju, metaforičkim pričama s uvijek prisutnim biblijskim konotacijama, vratio se pamtljivim refrenima, pustio Bad Seedse da u svoj punini zasviraju svoje instrumente, vratio se rock’n’rollu. Točnije, svojoj specifičnoj definiciji rock’n’rolla. „Wild God“ nije posve ujednačen album, našla bi se tu pokoja „filler“ pjesma, ali i nekoliko grandioznih „killer“ stvari koje se neće lako izlizati i pasti u brzi zaborav. Sasvim dovoljno da s još više nestrpljenja čekamo njegov najveći koncert u Hrvatskoj do sada, u zagrebačkoj Areni 15. listopada.