Kako je došlo do toga da baš Zagreb bude polazna točka europske turneje jednog od bendova kojeg ovih dana prati veliki hype – ne samo jer su ovaj petak izdali svoj iščekivani album prvijenac, već prije svega jer iza njega stoji kreativni dvojac Radioheada – ne znamo, ali da nađemo parnjak ovakvoj glazbenoj ekskluzivi morali bi kopati daleko u prošlost. Možda čak do davne 1985. godine kad su Dire Straits svoju svjetsku turneju kao promociju albuma „Brothers In Arms“ koji ih je promovirao u jedan od najvećih rock bendova toga vremena započeli u Splitu.

Radiohead nikad nisu gostovali ni u Hrvatskoj, ni u državama koje su s Hrvatskom nekad činile zajedničku državu, pa je bilo očekivano da će novi bend/projekt Thoma Yorkea i Jonnyja Greennwooda The Smile naći dovoljno zainteresiranih da popune zagrebačku „Halu“, relativno novi prostor bar što se rock koncerata tiče. Jučer u sumrak u njenom dvorištu na križanju Heinzlove i Slavonske avenije ponovila se scena koju gledamo redovito na gotovo svim rock koncertima, u publici uglavnom ljudi od 35 ili 40 plus godina, ali ovaj put nešto naglašenije drugačiji po pitanju izgleda i modnog izričaja. Drugim riječima, koncert The Smilea bio je usput i najveći skup hipstera – usudili bi se reći – u povijesti Zagreba. A bio bi još i veći da je karta bila nešto manje cijene od nekakvog europskog standarda od 50-ak eura. Mlađim hipsterima Thom Yorke morao bi biti bar na širem popisu osoba od uvažavanja, ali je za njih financijska prepreka u vidu cijene karte možda bila malo previsoka.

Uglavnom, „Hala“ navodno prima oko četiri tisuće ljudi i činilo s da ih u dvorani i ispred nje ima otprilike toliko. Da, ispred nje jer je i usred koncerta gomila ljudi ostala ispred dvorane. Ne znamo je li to posljedica da je na ovom koncertu mnogima bilo važno samo da budu viđeni ili je posljedica prilično nesnosne sparine i vrućine u dvorani. U upoznavanju „Hale“ vrlo se brzo moglo jučer na koncertu naučiti dvije stvari, da joj je ventilacija slaba točka i da je akustički solidnija negoli to sugeriraju njeni veliki ravni zidovi i pravokutni tlocrt.

The Smile su na bučno odobravanje natiskane publike izašli pred publiku odmah nakon najavljenih 21 i 30. I dok su na pozornici lišene gotovo ikakve scenografije Greenwoood na basu i bubnjar Tom Skinner u liniji bili okrenuti prema publici, Yorke je u uvodnoj pjesmi „Pana-vision“ – koja će podsjetiti po strukturi na vremena kad su Radiohead još radili „obične“ klavirske melodije poput „Karma Police“ – publici okrenuo leđa i sjeo za pianino.

U narednoj, nešto komornijoj i eksperimentalnijoj „The Smoke“ raspored se promijenio, Greenwood uzima svoj primarni instrument, gitaru, Yorke se hvata basa i praćeni delikatnim Skinnerovim bubnjenjem hipnotičkog ritma i odjednom se osjećamo kao da smo na koncertu Radioheada na kojem glavni protagonisti inzistiraju na tome da neće podilaziti publici starim stvarima.

Iskreno, atmosfera je bila takva da iz publike nitko nije tražio niti očekivao da će trio izvesti bilo što iz dugog kataloga Yorkeovih Radiohead pjesama, što bi bilo normalno za valjda bilo koju dugu glazbenu veličinu koja svira u državi u kojoj dosad nikad nije. Thom Yorke je očito ipak druga kategorija. Ovo nije bio koncert gdje dođete slušati i pjevati svoje omiljene pjesme, ovo je koncert na kojem se dođete pokloniti živućem božanstvu alternativne glazbe koje je sve ove godine izbjegavale ove krajeve.

Iako se par singlova moglo čuti i prije, s obzirom da je album izašao tek tri dana prije zagrebačkog koncerta, čini se da je publika na ono što čuje i vidi reagirala po instinktu. Po bučnom odobravanju koje je i Yorkeu izmamilo osmijeh na lice nekoliko puta, očito je da je većina ovo iskustvo doživjelo pozitivno, da ne kažemo euforično.

Ako je ovo bio prvi koncert na turneji, The Smile su se bez sumnje dobro pripremili za njega. Nije tu bilo uhodavanja, nesigurnosti, grešaka. Bend zvuči bezgrešno točno i precizno, Yorkeov glas, odnosno uglavnom falset, fascinantan je, način na koji prenosi tankoćutnu emociju tugaljivosti koja je lebdjela u teškom i sparnom zraku „Hale“,  teško je prepričljiva.

U oko sat i pol vremena The Smile su izveli cijeli album  „A Light for Attracting Attention“ koji na prva slušanja djeluje kao fina poveznica između starog, melodičnog i gitarskog Radioheada i eksperimentalnog Radioheada kakvog poznajemo tamo negdje od „KId A“ albuma od prije 20-ak godina.

Iako to velika većina prisutna publike nije ni znala, The Smile su na bisu počastili Zagreb s još jednom ekskluzivom. Naime, osim već prije izvođene stvari „Just Eyes and Mouth“, izveli su premijerno potpuno novu pjesmu „Friend of a Friend“ i za kraj „Feeling Pulled Apart by Horses“, Yorkeova solo stvar koju nije izvodio još od 2013. godine.

Na kraju, ostaje osjećaj da smo jučer u „Hali“ prisustvovali nečem prilično grandioznom i otišli s koncerta s upitnikom iznad glave. Jesmo li s The Smile u Zagrebu zapravo svjedočili kraju Radioheada kakvog znamo? Je li ovaj Radiohead bez Radiohead pjesama zapravo „real thing“ za Yorkea i Greenwooda? Ostaje da se vidi.