Rock&Off nagrada za životno djelo pripast će Milanu Manojloviću Manceu, kantautoru, likovnom umjetniku, jednom od najvećih imena zagrebačkog undergrounda. Milan Manojlović rođen je 1958. godine u Karlovcu, a kao vrlo mlad s obitelji se doselio u Zagreb gdje živi i danas. Počeci njegove glazbene karijere sežu u 1972. godinu, kada je osnovao svoj prvi bend Sumrak koji je napustio već na prvom koncertu demonstrativno napustivši pozornicu. »Upravo ovakve neobjašnjive promjene raspoloženja, nagle odluke i odustajanja obilježit će dobar dio Manceovog života. Mnogo godina kasnije, naš poznati performer i Manceov česti suradnik Damir Bartol Indoš opisat će to riječima: »Sloboda na koju se Mance odlučuje straši mnoge ljude i zbog toga on uvijek ostaje na margini«. Nemali broj glazbenih stručnjaka, ali i njegovih prijatelja i fanova, stavljaju Mancea u panteon rock zvijezda koje su, iz različitih razloga, također imale specifične umjetničke puteve i načine ophođenja sa svijetom oko sebe«, navodi u popratnom tekstu Mario Kovač.

Godine 1978. upisao je grafički odjel Likovne akademije u Zagrebu i s grupom istomišljenika osnovao umjetničku organizaciju ZZOT. Likovno stvaranje ostaje konstanta kroz njegov život, baš kao i česta suradnja s kazalištarcima i performerima (ponajviše s Indošom i Ivanom Marušićem Klifom), no ne zanemaruje ni glazbu prošavši tijekom osamdesetih godina »novog vala« kao pjevač ili gitarist kroz čitav niz nepoznatih, opskurnih ili kultnih bendova (Piki Paus, Gospođa Nada, Korowa Bar, Ložači, Cul-DE-Sac…).

Mimo tih pokušaja s bendovskim svirkama, Mance je nastavio muzicirati akustičnom gitarom, uglavnom po spontanim svirkama na različitim neformalnim okupljanjima. »Usprkos svojoj kreativnosti, Mance bi vjerojatno ostao tek fusnota zagrebačkog undergrounda poznata samo najzagriženijim fanovima ili još jedan gradski frik o kojem se pričaju anegdote upitne vjerodostojnosti, da se u drugoj polovici devedesetih nije dogodila priča nalik na neki nevjerojatni filmski scenarij.

Kornel Šeper, vlasnik male izdavačke kuće Kekere Aquarium, specijalizirane za izdanja alternativnih glazbenika, objavljuje 1996. u maloj nakladi kasetno izdanje albuma »Čovjek iz Katange« i vrlo brzo, što usmenom predajom, a što osebujnim koncertnim nastupima, Mance postaje miljenik studentske scene s kraja devedesetih. Iako taj njegov album prvijenac praktički nije postojao u rigidnim postratnim javnim medijima, pjesme »Rajka«, »Evelina«, »Javorova grana«, »Ja noćas ništa nisam jeo«, »Kada kreneš na put« i nezaobilazna »Broj 2« postale su javna tajna alternativne rock scene. U sljedećih nekoliko godina Mance izdaje još dva albuma (»Plavi bar«, 2000.; »Melodije sobe i predsoblja«, 2003.) te počinje ozbiljniju koncertnu aktivnost, a zamjećuju ga i brojni glazbeni kritičari koji upravo Mancea smatraju karikom koja spaja staru školu zagrebačke šansone s novim valom kantautor(ic)a koji se pojavio u internetskoj eri. U tih kratkih desetak godina, Manceov talent je procvjetao, proširio svoju pelud po glazbenoj sceni da bi, podjednako naglo i nepredvidivo kao što se pojavio, ubrzo nestao sa scene«, dodaje Kovač.

U samo sebi svojstvenom potezu Mance je odlučio samoinicijativno prekinuti svoju glazbenu karijeru održavši svoj posljednji pravi koncert, naslovljen »Vesele pjesme iz obližnjih galaksija«, 21. svibnja 2011. godine u atriju SC-a. Uslijedio je trajni prekid javnog djelovanja, povlačenje u osamu i, rekli bismo, zasluženu mirovinu u kojoj pretežno nastavlja neumorno crtati ili igrati šah. Mance danas odbija javno istupati, iako se još uvijek dobro drži, a legenda o njemu, baš kao i kultno sljedbeništvo, i dalje raste. Vjerojatno najtočniji rezime trenutnog Manceovog statusa dao je kultni strip crtač Aleksandar Zograf koji je o njemu napravio poetični strip i zaključio: »Mance je izabrao da kreativnost crpi iz svoja četiri zida sklupčan u vlastitom mikrokozmosu.«