Kad su My Buddy Moose, postojani prvaci – nazovimo to tako – americana glazbe u Hrvata već dva desetljeća, najavljivali svoj peti album „Into The Grey“ ujesen prošle godine, frontmen Luka Benčić poručio je da je riječ o vjerojatno „najosobnijem i najambicioznijem izdanju dosad“.

Hm, između redaka se dao iščitati gordi stav „i dalje se nismo prodali, a nikad ni nećemo“, što je pak ukazivalo da ni „Into The Grey“ nije proračunato djelo usmjereno masama, već vjernoj probranoj publici.

I tako i bi, peti pokušaj, peti pogodak, impresivna kolekcija nadahnutih pjesama teže žanrovske detekcije negoli obično, koja će ostati prilično dobro čuvana tajna rocka u Hrvata.

U skladu s tim, sinoć na zagrebačkom predstavljanju novog albuma, koje bi se moglo nazvati i rođendanskim s obzirom da riječka četvorka u istom sastavu djeluje ravno 20 godina, Vintage Industrial Bar nije pucao po šavovima, ali oni koji su došli, zasigurno nisu zažalili.

Možda je koja sijeda više i možda koja vlas na glavi manje, ali za My Buddy Moose kao da je vrijeme stalo. Iskreni zanos i sreća da se na pozornici da sve što se ima u sebi i psihički i fizički, sve je to ostalo intaktno kroz duge godine.

Ta pozitivna energija koju bend isijava zarazna je, zna to svatko tko je ikad pohodio neki njihov koncert. Studena noć 19. veljače 2025. nije bila iznimka.

Baš kao i prije skoro točno pet godina na istom mjestu, okupljenu publiku zagrijavao je White On White, još jedan riječki bend koji zaslužuje više mjesta pod malim glazbenim suncem domaće scene.

Možda sjećanje vara, ali sad kao da su bili kompatibilniji par s My Buddy Moose negoli onomad 2020. Sjećamo ih se uživo kao indie rock benda naglašeno melankolične ekspresije, a sinoć kao da su vukli više prema alt country zvuku.

Ili nas je zavela divna obrada Van Zandtove „If I Needed You“, s obzirom na uključeni ženski prateći vokal bliža verziji Emmylou Harris i Dona Williamsa?

Usput je, pola u šali pola u zbilji, frontmen delikatne karizme Marko Rogić okarakterizirao svoj bend kao „embrije My Buddy Moosea“.

Možda je opsjena i krivi trag, nije ni važno. Bilo je emotivno i lijepo. White On White imaju što za reći, nije do njih što imaju malo kome za reći.

Gospoda u najboljim godinama, pjevač i sjajan gitarist Luka Benčić, bubnjar Jasmin Đečević, basist Ištvan Širola – Pišta, gitarist i „mandolinist“ Matko Botić, isporučili su očekivanu emociju i energiju, fino balansirajući materijal s nove ploče (šest stvari), presjek dosadašnje karijere i prigodno probrane obrade.

U uvodnom dijelu promocije friškog albuma ošinuli su nas neki svježi vjetrovi, u globalu kao da imamo posla s roots rock bendom negdje na razmeđi 60-i i 70-ih godina, valjda ne griješimo dušu ako kažemo da smo čuli mrvice iz glazbenog kozmosa jednih Grateful Dead ili čak groovie natuknice iz kajdanke Allman Brothers Banda.

Dok su takve heretičke asocijacije padale na  pamet, My Buddy Moose su znali povući u skroz drugom pravcu, kao u slučaju frenetične obrade „Ghost Of A Smile“ The Poguesa.

Očekivano, kad je Matko Botić prebacio remen svoje mandoline preko ramena, gibanje publike postalo je intenzivnije. Uz Poguese, dinamički raskošna „Ocean“ i country hit u Meat Puppets stilu „Finally“ progresivno su dizale atmosferu prema velikom finalu.

Odnosno prema najhitoidnijim točkama karijere „Scary Feeling“ i „My People“, pa onda još jedan Townes Van Zandt u istoj večeri za standardni finale, ekstatična verzija „Waitin’ Around To Die“.

Bis na nagovor vjerne pastve otvorili su još jednom obradom, ubrzanom i distorziranom verzijom Marleyeve „Redemption Song“.

Besprijekorno usvirani, poslovično predani, krajnje opušteni, My Buddy Moose priredili su još jedno krasno slavlje rock and rolla.

Osjetilo bi se bolje i intenzivnije u manjem klubu, jer se Vintage ovaj put pokazao mrvicu predugim i preširokim, ali to je već sfera dlake u jajetu.

Slušajući ih sinoć uživo, a pod dojmom upravo odgledanog sjajnog glazbenog biografskog filma „A Complete Unknown“ My Buddy Moose podsjetili su potpisnika ovih redaka na nepatvorenu nevinost trenutka glazbene povijesti kad je Bob Dylan (o kojem je u filmu riječ), prešao s akustičnog folka, na „elektriku“, na nešto sirovije i divljije.

Samo što za razliku od Dylana, njima sinoć nitko iz publike nije dovikivao „Judo!“ jer je šatro izdao svoje korijene. Nije ni imao zašto. My Buddy Moose su bili i ostali na svojoj strani.