Za razliku od drugih prvaka grungea iz Seattlea – u Zagrebu izuzev Pearl Jama nikad nisu svirali ni Nirvana, ni Soundgarden, niti Alice in Chains dok je nezamjenjivi pjevač Layne Staley bio živ, ni Screaming Trees – njegovi pioniri Mudhoney vraćaju se pred jesen u Zagreb po već četvrti put.

Dapače, ovaj će put i malo izvan metropole, dan nakon Zagreba, 16. rujna po prvi put nastupaju u Rijeci.

Ako je netko definirao grunge, onda su to figurativno i doslovno bili Mudhoney. Njihov prvi singl, ujedno i njihova najpoznatija stvar „Touch Me I’m Sick“ udarila je temelje pokreta, odigrala ulogu putokaza ostalim bendovima iz Seattlea tog vremena.

Među ostalim i Nirvani; Kurt Cobain je njihov debi EP „Superfuzz Bigmuff“ u svom dnevniku označio kao izravnu inspiraciju. Himnična, teška, brza, bučna, fuziranim gitarama ispunjena stvar, „Touch Me I’m Sick“ je zvučala pakleno retro-moderno kao MC5 na stereoidima. Uostalom, riječ grunge upotrijebio je u kontekstu glazbe upravo njihov frontmen Mark Arm.

Mudhoney nikad nisu imali osjećaja za kompromis, pa su u vrijeme komercijalne eksplozije grungea ostali u sjeni, sebi vjerni. U principu, nikad se nisu glazbeno mijenjali, čak i kad su nakratko potpisali za veliku diskografsku kuću i još brže se vratili na originalnu nezavisnu etiketu Sub Pop, gdje Mark Arm već godinama drži dnevni posao kao šef skladišta.

Dokaz tome je i prošlogodišnji sjajni album „Plastic Eternity“ izdan za – dakako – Sub Pop. Slušajući ga, kao da nas je netko vratio na početak 90-ih, sve je isto, nevjerojatan intenzitet Armovog glasa, prljavi zvuk distorziranih gitara, beskompromisni grunge kakvog više nitko ne svira. Mudhoney su primjer divljenja vrijednog odbijanja da se glazbene uzde imalo opuste s vremenom.

Mudhoney su se prije zagrebačkog i riječkog nastupa već dobro zagrijali na ovogodišnjoj europskoj turneji započetoj 30. kolovoza u Njemačkoj.

Po objavljenim setlistima vidljivo je da idu na oprobanu kombinaciju predstavljanja novih pjesama i starog oprobanog materijala.

Desetak stvari od sveukupno 25-26 po večeri sviraju s posljednja dva albuma „Plastic Eternity“ i „Digital Garbage“, a ostatak materijala razveselit će stare fanove benda jer riječ o nekoj vrsti greatest hits pristupa.

Obično otvaraju s „If I Think“ s prvog EP-a „Superfuzz Bigmuff“, a prema karaju koncerta redaju se „Led It Slide“, „Touch Me I’m Sick“, „Sweet Young Thing (Ain’t Sweet No More)“, „Suck You Dry“, „You Got It“, „Here Comes The Sickness“ i „In ‘n’ Out Of Grace“.

Navodno još ima nešto ulaznica na portalu Hangtime Agencije, požurite, grunge legende u dobroj formi nakon svih tih godina se ne propuštaju.