Prvi mrav, drugi mrav, treći mrav… Ili Gospođo Pitomi, Zoki Oktava i Tetka Maslačak. Oni su bend Mrave brojim ili, kako sami vole reći, narančasti art kolektiv. Mrave brojim donedavno je činilo i Sunce Mamino, a značajan doprinos kolektivu dali su i Gospodin Morski te Sanjivo Pjevojče. Mrave brojim prošle su godine objavili prvi nosač zvuka pod nazivom »Zemlja Kamenog Bizona« te momentalno, poput velikog praska, odjeknuli riječkom i hrvatskom glazbenom scenom.

Bend u kojem su skladno spojeni iskustvo i mladost, žanrovski neopterećen, stilski raznorodan, vizualno poseban, svirački i tekstualno nesvakidašnje kreativan, itekako je zadao brojne zagonetke ograničenim umovima, ali ono što je važnije, i osvojio mnogobrojna srca znatiželjnih jedinki i »drukčijih« univerzuma. Njihovu posebnost prepoznali su mnogi, a među njima i članovi žirija koji su im prošle godine uručili Ri Rock Kipić za najboljeg izvođača u 2021. godini! Vlasnici laskave titule ovdje ne misle stati, do kraja tjedna trebali bi snimiti singl »Yana brani Ukrajinu«, a u razgovoru su nam otkrili i da kolektiv »kuha« novi materijal za njihov drugi nosač zvuka. Što još kažu veseli brojači mrava, saznajte u idućim rečenicama…

Uskoro koncert u Rijeci

Dragi mravobrojači, kako ste? Što ima novoga u vašem narančastom art kolektivu? Šuška se da je u bendu došlo do nekakve promjene… Je li istina da je u kolektivu izrasla prelijepa i žuta Tetka Maslačak?

– Hvala na pitanju, odlično! Istina je, da, haha. U ovo vrijeme pandemije vrlo je teško neafirmiranom bendu održati fokus u tom vakuumu u kojem smo već dvije godine, bez slike i tona. Baterije se troše nevjerojatnom brzinom, ništa se ne događa, ne možeš do publike. Već smo zaista bili »debelo u crvenom« kada smo se spletom sretnih okolnosti povezali s Tetkom Maslačak. Ona je u mini prijelaznom roku potpisala ugovor i obukla Mrave brojim dres, haha. Donijela nam je mnogo svježe energije i sada smo brutalno jaki, pravi neazustavljivi bizoni.

Kad smo već kod noviteta, radite li možda na novom nosaču zvuka? Hoće li uskoro neki koncert?

– Svakako nam je prvo u fokusu pokušati odraditi čim više koncerata. Naš album je izašao u lošem trenutku, jednostavno nismo mogli više čekati, eksplodirali bismo… Album je zaslužio da ga se prezentira na pravi način, to smo mu jednostavno dužni. Još nemamo definitivno potvrđene datume, ali svakako bit će svirki, u Rijeci vrlo skoro, ali to ne smijemo kazati, haha. Naravno, paralelno radimo i na novom materijalu jer se to ne može zaustaviti. Vjerojatno u bliskoj budućnosti krećemo u studio.

Čini mi se da je vaš prvi album »Zemlja Kamenog Bizona« koji sadrži zemlju, zrak i vodu Kamenog Bizona, kao i sjeme iznenađenja, uspješno »zasađen« u srca mnogobrojne publike. Pristižu li još uvijek reakcije na vaš prvijenac, s kojih sve strana, jesu li one pozitivne?

– Reakcije su apsolutno pozitivne, no neskromno ćemo reći da nas to ne iznenađuje. Dapače, svjesni smo što smo napravili, zadovoljni smo i ponosni na to. No, danas svi mi živimo u strašnoj buci, preko medija, društvenih mreža, bombardirani smo golemom količinom informacija, što točnih, što krivih… U svom tom kaosu vrlo je teško novom i nepoznatom bendu uopće postići da ga netko posluša. Tako da se »Zemlja Kamenog Bizona« još uvijek otkriva, zapravo tek se počela otkrivati, a otkrivat će se i u budućnosti. Pogotovo nakon što je budemo prezentirali na koncertima.

Foto: DORA KLASIĆ

Podrška neafirmiranim izvođačima

Dokaz da je prvi album dotaknuo mnoge, sigurno je i podatak da ste prošle godine postali ponosni vlasnici Ri Rock Kipića, i to onog za najboljeg izvođača u 2021. godini! Čestitke! Što vam znači ovakvo priznanje? Jesu li nagrade pokazatelj kvalitete i dobrog smjera u kojem određena grupa ide?

– Hvala, prije svega. Naravno da nam ova nagrada puno znači. U umjetnosti su nagrade vrlo nezahvalno područje. Zasnivaju se na subjektivnoj prosudbi žirija u danom trenutku, i ove je godine žiri odabrao nas, hvala im. Ri Rock Kipić je svakako netipična nagrada jer se dodjeljuje prvenstveno novim, još neafirmiranim bendovima, a uz samo priznanje, nagrada obuhvaća i vrlo važan sponzorski dio. Sve to, naročito u ovim pandemijskim vremenima, daje toj nagradi, slobodno možemo reći, humanitarni karakter, odnosno daje bendovima snagu da prežive ova teška vremena za glazbenike. Tijekom pandemije društvo je kroz svoje mehanizme i akcije tipa »Jer svirati se mora« pomoglo glazbenicima, ali to se isključivo odnosi na afirmirane izvođače.

O neafirmiranim bendovima, od kojih sve počinje, nitko ne vodi brigu. Za razliku od profesionalaca, članovi tih bendova rade, studiraju i nemaju vremena pronalaziti natječaje za dodjelu sredstava, proučavati uvjete, te na koncu kao amateri često nemaju pravo ni sudjelovati u njima. Takvo sustavno zanemarivanje bazične kulture koje je u koroni samo kulminiralo, izuzetno je loše, a ljudi koji su u društvu zaduženi brinuti o kulturi očito to ne razumiju ili ne žele razumjeti. Bez zdrave baze nema budućnosti, i to će doći, i već dolazi na naplatu. U tom svjetlu je ova nagrada krasna iznimka, stoga iskreno zahvaljujemo i Udruzi Ri Rock i sponzorima što su jedini podržali pravu bazu, jer ovakva nagrada u ovim gadnim vremenima može biti presudna, može bend ostaviti na životu i dati mu novu priliku. Hvala, ljudi, od srca, hvala žiriju, sponzorima, a veliku podršku šaljemo i svima koji ovaj put, nažalost, nisu bili nagrađeni.

Nema kalkuliranja

Moram vam priznati da me na prvo slušanje »Zemlja Kamenog Bizona« pomalo zbunila, ali u konačnici itekako pozitivno iznenadila i ostavila dobar dojam. Usudio bih se reći da ste zaista pravo osvježenje na glazbenoj sceni, bilo svirački, bilo tekstualno ili pak vizualno… Stvarno ste »drukčiji« od drugih… Čini se da se riskiranje, u smislu odmaka od mainstreama i koračanja neutabanim stazama, u vašem slučaju isplatilo? Koliko je autentičnost važna u glazbi?

– Zbunila? Haha, to nam svi govore pa smo već navikli. Hmmm, ma nema tu nikakvog riskiranja, nikakvog kalkuliranja o tome hoće li se isplatiti, upravo obratno. Naravno da se isplati, zato što radiš ono što želiš raditi, slobodan si i neovisan. Postoji li veća nagrada? Autentičnost je jedino što nam je važno i to nastojimo održati, to je prva linija bojišnice, ne samo u našoj glazbi, nego u glazbi koju slušamo, u umjetnosti općenito. Replike nas jednostavno ostavljaju ravnodušnima, a što je gore nego da te iživciraju, teži je to oblik, haha. No, naravno, ima to i cijenu. Danas dosta teško prolazi originalnost, ljudi su plašljivi, boje se prihvatiti nešto što ne prepoznaju, možda i ne razumiju. No, dajmo im vremena, skužit će, bez brige, priviknut će se već, ne bojimo se.

Vjerojatno ipak postoje određeni glazbenici i bendovi koji su utjecali na vaš izričaj… Imate li određene glazbene uzore? Kakvu glazbu slušaju članovi kolektiva Mrave brojim? Postoji li netko na riječkoj, pa onda i hrvatskoj glazbenoj sceni koga biste posebno istaknuli?

– Eh, ovo je najteže pitanje, haha. Slušamo zaista sve, to nije prazna fraza. Od jazza, klasike, bluesa, noisa, psihodelije, elektronike… Što god u nama probudi iskru (a tu se opet vraćamo na autentičnost), trošimo, bilo s početka 20. stoljeća ili u današnjoj glazbi. Domaća scena, a joooj, koga izdvojiti? Ima puno zanimljivih autora, no zaista ćemo sad preskočiti nabrajanja jer onda nekog zaboraviš pa ti bude žao, nezahvalno je to. Uglavnom, nema straha da će dobra glazba nestati, uvijek će biti ljudi koji istražuju, nesebično dijele ono što osjećaju i to čine na pravi i na iskren način.

Inspiracija iz svemira

U vašim pjesmama pojavljuju se svakakvi zanimljivi likovi – Anemična Betty, Gospodin E, Gospođa ČŽŠ… Tu su i vrlo neobični i živopisni stihovi poput – »na uši sam objesio meduze, odjahao do samog ruba polja, postavio na stotine antena da osluškujem šume i smetnje«, kao i nesvakidašnje melodije i ritmovi… S kojeg se izvora napaja vaša, čini se nepresušna inspiracija?

– Ah, ma to dolazi iz svemira, onog u vlastitoj glavi i onog u kojem se nalazi Zemlja Kamenog Bizona, haha. Nekad jedan trenutak, slučajan susret, pogled, dodir, nekad neki događaj, a nekad pak 100 godina nakupljenih u iskustvo, u priču. Najvažnije nam je pričati priče, onako, s koljena na koljeno. Priče ljudskoj vrsti daju mudrost, iz njih smo trebali sve naučiti. Danas je pričanje priča na taj način zapostavljeno, okrenuti smo bržim medijima koji često potpuno izvitopere suštinu sadržaja. Nismo baš puno naučili, opet svjedočimo novim ratovima… Očito kao vrsta nismo dozreli novim komunikacijskim kanalima. Jedva da znamo voziti bicikl, a sjeli smo u Formulu 1. Potrebno nam je da zastanemo, damo si vremena da sagledamo neku situaciju, razmislimo iz jedne šire vizure vlastitom glavom…

Poruka za kraj, želje, pozdravi…

– Pozdravljamo sve one koji vole bizone, sve koji znaju tko su i one koji će to tek naučiti. Poseban pozdrav i posadi broda.