Zagrebački velesajam i rock’n’roll kao da se ne vole. Ostao je u sjećanju koncert prvaka stoner rocka Queens Of The Stone Age u naponu snage prije osam godina kad se kasnije više komentirao loš zvuk na otvorenom prostoru između paviljona negoli sam nastup, pa prije njih i legendi americane Wilco čiju genijalnost doduše nije uspio pokvariti ni akustično suspektni Paviljon 9 poluelipsastog svoda, ali jest recimo koncert metal ikona Slayer i Anthrax 2016. godine…

Dugo očekivani i dva puta zbog pandemije odgađani koncert indie-rock titana Pixies nažalost možemo dodati ovome nesretnom nizu. Nećemo reći da se četvorka iz Bostona nije trudila ili indisponirana izašla na pozornicu pred oko pet tisuća fanova, ali tko god im sinoć na Velesajmu za mix pultom slagao zvuk, možda je bolje da potraži novi posao. Jer za ovaj nije. No, krenimo redom.

Iznad parkinga Paviljona 15 Zagrebačkog velesajma pred izlazak predgrupe oko 20 sati nadvili su se crni oblaci, pa je počelo kišiti i prijetiti kvarenjem punog ugođaja dugoočekivanog koncerta. Solidni bend iz Manchestera, čije je ime na neki način i njihov glazbeni program, naime, zovu se Slow Show pa nekako logično sviraju sporu glazbu na razmeđi između The Nationala (glazbeno) i Lambchopa (po ugodnoj boji baritona pjevača), pristojno su unatoč lošem soundu odradili svoj nezahvalni posao zagrijavanja još malobrojne i slabo zainteresirane publike.

Dok su svirali, rominjenje kiše je polako prestajalo, ali pokazat će se kasnije da je moguće loše vrijeme najmanji problem nečeg što je po svemu trebalo biti glazbeni spektakl. Za početak, u okruženju je bilo malo toga spektakularnog, eksterijer Velesajma je isti kao i iz sivih 80-ih, a dojam nekih drugih, siromašnijih vremena pojačavala je ničim posebna pozornica. Kvadratna i minimalistička poput dosadne građevinske skele, s malo light showa, izgledala je vizualno prenemaštovito za bilo čiji ukus. Nažalost, u to vizualno sivilo uklopile su se i zvijezde večeri auditivno, ali ne u potpunosti vlastitom krivnjom.

Svoj četvrti nastup u Zagrebu (nakon Kulušića 89-e, 2006. na Šalati i 2014. u sklopu INmusic festivala), Pixies su otvorili s pet „killer“ hitova: „Gauge Away“, „Wave Of Mutilation“, „Debaser“, „Monkey Go To Heaven“  i prekrasnom „Gigantic“ u kojem na vokalu (i bas gitari) Kim Deal dostojno mijenja Paz Lenchantin, stalna članica benda od 2014. godine. U nekom drugom prostoru, s tehničarem na miks pultu koji bolje čuje ili jednostavno neku drugu večer, ovih pet pjesama bili bi dobar povod za eksploziju u publici popunjenoj uglavnom već sijedim glavama, ali i klincima koje su roditelji, fanovi Pixiesa,  poveli da vide za koji je to bend Kurt Cobain rekao da je za „Smell Like A Teen Spirit“ „maznuo“ rifove i glasno-tiho dinamiku.

No, publika je veći dio koncerta ostala prilično suzdržana i hladna. Kao što stoji u uvodu, nije da je bend izgledao indisponirano, da odrađuje još jedan dan na poslu, da frontmen Black Francis više nema ista pluća i strast da otpjeva energične dionice spomenutih pjesama koje slave trideset i nešto godina postojanja. Što god svirali i koliko god se trudili, to se s druge strane nije čulo, i to na mjestu na sredini, ispred mix pulta gdje bi zvuk trebao biti najbolji. Energija se negdje po putu zagubila. Bilo je pretiho i bilo je krivo složeno, kao da netko za miks pultom nije dobro razumio bit studijskih snimki s legendarnih albuma „Surfer Rosa“, „Doolittle“ i „Bossanova“ koje većina prisutnih na sinoćnjem koncertu ima urezane duboko u pamćenje od bezbrojnih preslušavanja. A bit bi, ugrubo, bili glasni, nabrušeni gitarski rifovi, reska ritam sekcija i gromoglasni vokal Blacka Francisa u prvom planu. Sinoć na parkingu Paviljona 15 bilo je baš suprotno: potmuli prenaglašeni bas bubanj, mutni doboš, prigušene gitare…vidjelo se da se Black Francis – karakteristično kako samo on zna – drao iz petnih žila, ali to jednostavno nije dolazilo do ušiju publike na pravi način. Pixies su zvučali kao izlizana i umorna kopija samih sebe.

Poslije početnog razočarenja i podužeg seta pjesama koji nisu opća mjesta njihove diskografije ili će tek postati s obzirom da su iskoristili priliku da predstave i neke nove pjesme s nadolazećeg albuma „Doggerel“ poput više nego solidne „Human Crime“, atmosfera se podigla nakon sat i 20 minuta koncerta, s jednim od najvećih im hitova „Here Comes Your Man“. A onda i na koncertnom favoritu „Hey“ kad se prvi put moglo čuti i glasnije zborno pjevanje publike. Možda bi se atmosfera i prije i više podigla da je žedna publika na premalo šankova na kojima se čekalo unedogled mogla brže dolaziti do piva. U jednoj blijedoj koncertnoj večeri sasvim prigodno ni taj banalni tehnički izazov nije bio riješen kako valja.

S obzirom da su ruke publike spontano bile rijetko u zraku tijekom koncerta, a poziva sa strane Blacka Francisa za tako nešto ionako nikad nema jer komuniciranje s publikom općenito nije njegov stil, do zaključka da je izvanvremenski hit „Where Is My Mind“ stvar koja najviše „pali“ zagrebačku publiku došli smo po tome što je za njena izvođenja zasvijetlio najveći broju ekrana mobitela u zraku spremnih za snimanje. „Službeni“ dio koncerta bend je priveo obradom pjesme Neila Younga „Winterlong“, a onda nakon kratke pauze na bisu udario prve taktove adrenalinske bombe „Bone Machine“. Nakon petnaestak sekundi prestali su je svirati kao da su se predomislili i „zamijenili“ je s manje atraktivnom „La La Love“. Kakav početak, takav i kraj.

Bilo bi nepošteno reći da Pixies u Zagrebu sinoć nisu pošteno odradili posao, s obzirom da su svirali puna dva sata i izveli preko 30 pjesama s mnogo nezaobilaznih trenutaka njihove duge i plodne karijere. Ali, previše toga se krivo poklopilo da bi nastup velikog i važnog benda mogli nazvati ikako drugačije osim koncertom za brzi zaborav.