U „Time To Pretend“,  prvoj pjesmi s prvog albuma dvojica studenata zaluđenih glazbom, Ben Goldwasser i Andrew VanWyngarden s prijezirom opisuju slavu, o tome kako je puno ljepše sanjati o njoj negoli je zaista i živjeti, iako je tada još nisu ni okusili. Kao da su unaprijed znali što ne žele. Ironijskom igrom sudbine (i talenta), upravo ih je „Time To Pretend“, uz dakako „Kids“, jedan od najvećih indie rock hitova 21. stoljeća uopće, učinio slavnima. Otad MGMT kao da si ne mogu oprostiti što su postali popularni, što su ih svi vukli za rukav, što su potpisali ugovor s velikom diskografskom kućom, sputali se i nabili si beskrajne obaveze koje bi najradije izbjegli.

I otad, kao da su uprli sve sile da razmontiraju predodžbu o sebi kao slavnim glazbenicima. Nakon spektakularne glazbe i uspjeha kod publike debija „Oracular Spectacular“, MGMT su žešće začahurili svoj psihodelični pop, odmaknuli se od lijepih melodija i s dva naredna albuma „Congratulation“ i „MGMT“ uspjeli podijeliti i kritiku i publiku. Pet godina kasnije, s neupitnim povratkom u formu i povratku formuli fine ravnoteže između radiofoničnih melodija i psihodelije na „Little Dark Age“ oslobodili su se i okova ugovora s Columbijom. Čini se da su i jedni bili sretni što se razilaze, MGMT su skrenuli s puta zlatne koke što je ljudima u Columbiji vjerojatno bilo teško podnošljivo, a Goldwasser i VanWyngarden su mogli raditi što su htjeli, kad su htjeli.

S tim u skladu, moglo se pomisliti da će novi album dvojca što kao da žudi za karijerom niskog profila i umjetničkom slobodom biti nešto divlje.  Niš’ od toga. Već najavni singlovi sugerirali su da MGMT, šest godina kasnije, na nezavisnoj etiketi imaju nešto za dokazati, da su u stanju 15 godina nakon „Kids“ napisati radiofoničnu stvar. Ne samo to, čak i otići u drugu krajnost i ponuditi stvar koja je ispala s top lista iz 80-ih godina. „Dancing In The Babylon“, snimljena uz vokalnu pomoć francuske pop zvijezde Christine and the Queens dovoljno je sladunjava da nam iz dubine potisnutog glazbenog sjećanja povuče saharinsku baladu grupe Berlin „Take My Breath Away“ iz „Top Gun“ filmskog soundtracka. U njihovu obranu, MGMT to rade sa stilom, ali ova je stvar svakako naj-middle of the road moment karijere.

Osim ovog ekscesa, MGMT zapravo ne nude ništa radikalno drugačije što u četiri albuma dugoj diskografiji nismo već čuli. Po pitanju produkcije MGMT su ostali na istom tragu prijašnjih izdanja, bez obzira što je ovaj put ne potpisuje Dave Fridmann, produkcijski mag, najpoznatiji po kontribuciji izgradnje mističnih glazbenih svjetova The Flaming Lips i Mercury Rev. Na ovom albumu radio je samo miks. No, novi čovjek u ulozi producenta Patrick Wimberly (nekad svirao u synth-pop duetu Chairlift s danas sve popularnijom Carolinom Polachek), nije skrenuo sa starih staza, slična je to škola. Malo više akustičnih i električnih gitara, organske ritam sekcije, malo manje elektronike.

Zapravo, rekli bismo da su MGMT znalački zrelo pomirili onaj osjećaj za zaraznu pop melodiju s prvog albuma i eksperimentalnu pop psihodeliju s kasnijih albuma, ovo je djelo sanjivo, raskošno u idejama, puno uzvišene atmosfere, djeluje smirujuće poput toplog čaja u hladno jutro ili normabela poslije stresnog dana. Kontra prilično tmurnom naslovu, MGMT prije šire neku vrstu optimističnog stoicizma u spretnoj lirskoj refleksiji svakodnevnog života. Čak i ta naslovna stvar „Loss Of Life“ na početku sugerira da nas ništa ne može pripremiti za gubitak života, ali na kraju poentira gotovo vedrim tonom da „naučiš voljeti svoj gubitak života, kad svijet se rađa i život završava“.

Niti jednu pjesmu ne bi mogli okarakterizirati posebno brzom, što će reći da je i hitoidnost najatraktivnijih pjesama, recimo to tako, diskretna. Najživlja, koja usput ima neke odlike radijskog hita, je „Mother Nature“, no MGMT ni tu ne pretjeruju, zapravo je riječ o finoj, toploj melodiji srednjeg tempa kojom dominira zvuk akustične gitare uz set studijskih trikova i zvukova koji dodaju psihodeličnu auru.

I dok je „Mother Nature“ tipična i autentična MGMT stvar teška za direktnu usporedbu s bilo kim s današnje i davnašnje scene, „Bubblegum Dog“ vodi nas ravno u 70-e. Naime, uvodna linija na akustičnoj gitari snažno vuče na Bowieja iz „Ziggy Stardust“ faze, a kad se kasnije rasplamsa u žešći gitarski solo, i on će podsjetiti na Micka Ronsona dok je bio dio Bowievih „pauka s Marsa“.

I dok prvih pet pjesama dostiže nekakav srednji tempo, „druga strana“ albuma (kad bi ovo djelo gledali u formatu klasične gramofonske ploče), ispunjena je isključivo baladama.

Otvara je možda i najimpresivnija stvar ovdje, fascinantna melodija retro štiha „Nothing To Declare“ koja zvuči poput posvete Simonu & Garfunkelu s psihodeličnim začinima, raskošnijim aranžmanima i maštovitijom orkestracijom. Lako je zamisliti da bi ovako mogli zvučati albumi „Sound Of Silence“ ili „Parsley, Sage, Rosemary and Thyme“, ali u „Wall of Sound“ produkciji Phila Spectora.

Iza nje, iznad nešto elegičnije, atmosferične „Nothing Changes“ lebdi duh balada jednih The Cure iz „Disintegration“ faze, „Phradie’s Song“ je uspavanka, poput nedorađene psihodelične demo snimke, s minimumom ritma i s minimumom osobnosti, pa onda i s upitnim smislom uvrštavanja u ovu impresivnu kolekciju pjesama. Uz spomenutu „Dancing In The Babylon“, ovo je rijedak slabi ili sporni  moment, ali ga brzo zaboravimo s grandioznim laganicama „I Wish I Was Joking“ i zaključnom naslovnom pjesmom.

Pet balada u nizu, od kojih neke traju preko pet, odnosno šest minuta, moglo bi biti preveliki izazov i test za novajlije u MGMT svijetu, to treba priznati. No, kao što smo naznačili na početku, Ben Goldwasser i Andrew VanWyngarden sigurno nisu išli za tim da se proslave i šire bazu fanova. „Loss Of Life“ je njihov ćeif, ekstravagancija, svojeglavi umjetnički stav. I kao takvog ga treba cijeniti.