Kad su postavili određene – i to vrlo visoke standarde – za objektivno najveći heavy metal bend današnjice (ako AC/DC izmaknemo iz te žanrovske ladice u koju ni ne pripadaju), zapravo su si ostavili malo manevarskog prostora za glazbeni avanturizam. Metallica je s legendarnim „crnim“ albumom iz 1991. godine napravila ono što rijetko kojem žanrovski usko definiranom bendu polazi za rukom. Uspjeli su osvojiti novu mainstream publiku, njih milijune širom svijeta, a da se nisu prodali, oskvrnuli vlastitu trash metal ostavštinu i uvrijedili hard core pastvu obožavatelja koju su skupljali tijekom 80-ih godina. Iako krajnje komercijalan (ipak je s preko 30 milijuna prodanih komada među 20 najprodavanijih albuma u povijesti), „crni“ album sjaji poput svjetionika u diskografiji Metallice i bio je i ostao referentna točka i za tvrdokorne, a posebno za ovlaš poklonike ovog velikog benda.

I jedni i drugi, pokazala je praksa, od Jamesa Hatfielda i društva ne očekuju eksperimente i velike zaokrete, već utvrđivanje davno postavljenog gradiva. Najlošije su kod fanova, (pa i kod kritike), prilazili albumi kad je Metallica pokušavala postati nešto drugo poslije „crnog“ albuma. Već naredni albumi „Load“ i „Reload“ podijelili su publiku. Na stranu što su i u imidžu napravili nešto tako blasfemično kao što je šišanje na kratko, mnoge je više začudio i udaljio od njih otklon od prepoznatljivog trash metal zvuka ka hard rocku, tu i tamo čak i s prizvukom hard rocka. Malo kasnije mnogi nisu shvatili što jedan trash metal bend ima raditi na pozornici sa simfonijskim orkestrom kao na „S&M“ albumu.

Sa „St. Anger“ iz 2003. dodatno su testirali živce ljubitelja njihovog starog zvuka. Sad je Metallica skrenula ka alternativi, okrenula se mutnijoj zvučnoj slici, metalizirala zvuk bubnja i najšokantnije, izbacila zaštitni znak heavy metala iz svojih pjesama – njihovu svetost solaže.

To doba traženja – ili lutanja, kako se uzme – nekako se poklopilo i s turbulentnim godinama bivstvovanja jednog benda izvan pozornice, nesuglasica, ovisnosti, rehabilitacija…Pročišćeni i sabrani, prije svega se tu misli na Hatfielda, bend ja na 2008. na „Death Magnetic“ ponovno počeo zvučati kao Metallica i zasjao starim sjajem. Trend se nastavio i na sjajnom „Hardwired… to Self-Destruct“ osam godina kasnije, a „72 Seasons“ bi mogli označiti kao potpunu renesansu, kao šlag na torti jedne velike i duge karijere.

Sve je na njemu novo, a tako “staro”. Slično kao što se nekad govorilo da su albumi grupa kao što su Ramones ili AC/DC dobri baš zato jer su isti…, a tako različiti. Nema ovdje iznenađenja i to je možda najbolja vijest. Svi sastojci unikatnog Metallica zvuka su tu, kompleksni višeslojni aranžmani, sjajna dinamika, pjesme u pjesmi, glazbena imaginacija i nestvarna muzikalnost u bazično „teškom“ zvuku. I opet, „72 Season“ odiše svježinom.

I dok je energija kojom isijavaju rani albumi „Ride The Lightning“ ili „Master Of Puppets“ samorazumljiva stvar jer su ih stvarali i svirali 20-i-nešto godišnjaci, dodatni upitnik nad glavom i dodatni naklon „72 Season“ zaslužuje kad se u jednadžbu uračuna da ovdje imamo posla s ljudima koji su navršili ili će skoro navršiti 60 godina života. Tempo pjesama je frenetičan, žestina nestvarna, ne da podsjećaju na bolje dane, ova je Metallica po silini otišla stepenicu više. Dok većina bendova s 40 godina staža uglavnom zvuči kao blijeda sjena sebe samih, „72 Season“ je kao dobra stara Metallica, ali na stereoidima.

Treba reći, ovo je možda produkcijski najbolje pogođen album Metallice uopće. Greg Fieldman, čovjek koji je radio sa svim i svakim, od Slipknota do Adele, ovdje je napravio još bolji posao negoli na prethodnom „Hardwired… to Self-Destruct“. Produkcija je raskošna i sočna, ritam sekcija groovie „masna“, gitarski rifovi i solaže Hammetta i Hatfielda ostaju kristalno čisti u svoj toj žestini, a Hatfieldov vokal je posebna priča. Tek malo i dobrodošlo ogrubio, taj glas ne odaje znakove slabosti i posustajanja, nego čovjeka u punoj snazi koji s puno strasti pjeva stihove tamnih boja o vlastitim demonima.

I da, ove uglavnom duge, ali nikad dosadne pjesme nepredvidljive dinamike nisu puko okretanje oprobanih trikova ukrug. Hatfield i bubnjar Lars Urlich kao glavne kreativne snage nisu zaboravili napisati dobru pjesmu, odnosno melodiju za duže pamćenje. Doduše, čak i u vrijeme kad su žanrovski tumarali u svojim turbulentnim godinama bendovske egzistencije, rijetko je koji album prošao bez neke jake stvari koja za zaslužuje uvrštenje na best of album. Samo je ovdje zbog ujednačenosti kvalitete i očitog napada inspiracije teže za izabrati.