Kad se okrenemo unazad, i dalje ostaje prilično nejasno što je to tako impresioniralo eurovizijske žirije i gledatelje širom Europe u nastupu Talijana Måneskin koji po pojavi izgledaju kao hard rock skupina, a glazbeno bi ovaj atribut „hard“ ipak ispustili. Njihova pobjednička pjesma „Zitti e Buoni“ simpatičan je komad rocka nafilanog funkom, ali nema tu ništa revolucionarno što već desetljećima, još tamo negdje od Hendrixa naovamo, u čvršćem rock’n’rollu ne slušamo i gledamo.

Bit će da imaju ono nešto, baš kao što je ono nešto imala ABBA kad je 1974. pobijedila s pjesmom „Waterloo“ i (p)ostala rijedak slučaj da si netko s neengleskog govornog područja preko Eurovizije utre put ka svjetskoj slavi. U tom smislu, prvo dugosvirajuće djelo poslije te pobjede prije nešto manje od dvije godine u Rotterdamu, nije tek jedan od albuma u diskografiji za talijanski bend. On je prije svega presudni test hoće li Måneskin putem međunarodne anonimnosti kao i većina eurovizijskih pobjednika koji su eventualno bili (i ostali) manje ili više veliki tek u vlastitim zemljama.

Album s čak 17 pjesama je pred nama i slušajući ga, čini se da je test položen. Ima tu dovoljno elemenata da Måneskin održe pažnju nove rokerske publike i plešu na svjetskim pozornicama duže od jednog ljeta. Pomaže tome i činjenica da su nakon pobjede na Euroviziji s ugovorom velike kuće u džepu i uz pomoć njihovog jakog marketinškog stroja posegli za adutima iz prošlosti da održe pažnju javnosti.

Tako je nakon Italije gdje su se također nametnuli kroz jedno natjecanje, tamošnji talent X Factor show, svijet gladan njihovih pjesama poslije Eurovizije čuo i druge pjesme, prije svega stvar s kojom su odigrali na sigurno, pomiješali svoju rokersku energiju s hitoidnim potencijalom pop hita „Beggin’“. Ova pjesma odsvirana uz žešći gitarski rif i vatreni glas Damiana Davida i dalje je najslušanija njihova stvar na Spotifyju s impozantnih 1,3 milijardi slušanja.

Formulu su tu očito pronašli i drže je se kroz cijeli „Rush!“ album. Melodični i čvrsti, ovi Talijani gađaju glazbeni živac širokih masa, ne nužno rokerskih, u globalu kao da Bruno Mars sreće Red Hot Chili Pepperse, da se pop senzibilitet križa s oštrim rockom s još oštrijom funky podlogom. O ambiciji da se pokori svijet sugerira i činjenica da su tek dvije pjesme na talijanskom. Ne odmaže ni činjenica da pjevač David zvuči kao izvorni govornik engleskog, s čim Talijani znaju imati problema. Sve to miriše na uspjeh i ima stadionski potencijal. Na prvu.

Nakon opetovanih slušanja dojam je da se stvari odvijaju malo previše po špranci, da je njihova glazba više generička s malo izazova i istraživanja novih glazbenih terena. Drugim riječima, kao da smo sve ovo već negdje čuli, no energiji, tenziji i svojevrsnoj urgentnosti, pa onda neupitnoj karizmatičnosti pjevača, teško je odoljeti. I kad smo već kod Damiana Davida, ta karizma u ovom slučaju čak ni ne mora uključivati njegovu dojmljivu fizičku pojavu. On je prototip južnjaka, izgleda razuzdano, ponaša se razuzdano, tako i pjeva. Njegova srčanost i prirodnost isključuje ravnodušnost pri slušanju, on je glavni razlog zašto Måneskin unatoč šabloni ne ostavljaju puno mjesta slušatelju da zijeva uz njihovu glazbu. S albumom Rush! dokazuju da „Zitti e Buoni“ nije bio samo eksces hard rock uljeza na pop šlagerajskom natjecanju kao što je to slučaj s Eurovizijom. Måneskin su na neki način – u vrijeme kad je rock glazba nešto kao atavizam – bend trenutka, baš kao što je to prije par godina bio slučaj s Gretom Van Fleet. I čini se da su tu da ostanu.