Madnes su od svojih početka krajem 70-ih titulirani kao rodonačelnici britanskog 2 Tone ska rocka, no ako ćemo konkretno po njihovom albumu, ta titula je sve manje adekvatna. Ovdje imamo posla s nešto ordinarnijom s jedne i specifičnom rock glazbom s druge strane, obojanom snažno zvukom truba i saksofona kao njihovog zaštitnog znaka.

Više nema ničeg ni blizu frenetičnog ritma iz nezaboravne i izvanvremenske ska himne „One Step Beyond“ ili pop slatkoće hita „Our House“, ali ima tamnije, eksperimentalno vodviljske atmosfere koja ponekad podsjeća na njih same iz ozbiljnijih ranih vrhunaca poput „Grey Day” , a ponekad si čovjek može zamisliti da bi na ovu glazbu mogao zapjevati i Tom Waits iz Swordfishtrombones/Rain Dogs faze.

Taj dojam pojačava i svojevrsni teatarski koncept, od pozivanja na teatar apsurda u samom naslovu do dijeljenja albuma na tri različita čina koja formalno otvaraju najave sa smrtno ozbiljnim glasom Martina Freemana.

Iza prve koja počinje riječima „Gospodine Beckett, vrijeme je, vaša publika čeka“ , Madness prelaze na tamnu stranu, u naslovnoj pjesmi nas uvode u mračno kazalište gdje se izvodi „najokrutnija“ komedija, gdje za publiku nema znakova za izlaz i gdje su vrata zaključana iznutra.

Na djelu spremanom u vrijeme pandemije Madness kao da o cijelom svijetu progovaraju kao teatru apsurda u kojem smo svi zaključani i nitko ne može izaći van. Općenito, jedni od najvećih veseljaka na sceni, jedan od najzabavnijih engleskih bendova uživo ikad, na svom je trinaestom albumu i prvom nakon sedam godina udario u neke druge, malo depresivnije note.

Kad ubrzaju, u impresivnom sudaru rock glazbe i hibridnog soula u “Run For Your Life”, kao da Jethro Tull sa svojom  „Locomotive Breath“ susreću Temptations u „Ball Of Confusion“, no ta povišena energija ne odaje bezbrižnost, prije poprima zlokobnije konture uz tekst o recentnim ljudskim izazovima i tendenciji da podlegnemo histeriji negativnih vijesti i teorija zavjera.

Bit će da su godine u pitanju. Podatak vrijedan divljenja u slučaju londonskih ska legendi nije samo to što su na okupu već 45 godina, već i činjenica da je od sedam osnivača benda, njih šest i dalje zajedno u istom bendu.

Očito je da dišu kao jedan sve ove godine i sad nam složno kroz egzistencijalistički tjeskobne stihove i odgovarajuću popratnu glazbu poručuju kako svijet više ne vide kao u doba „Our House“ kad je u toj kući nasred ulice sve bilo jednostavno i veselo u očekivanju bolje budućnosti.

Svijet je nekad bio optimističniji možda i bez pravog razloga, u današnjem nam ništa ne fali, ali je sve kompleksniji i teže razumljiv. Sličnim odabirom  riječi dalo bi se opisati Madness na njihovom trinaestom studijskom iskoraku. Pamtimo ih bezbrižnije i zabavnije, no ozbiljni Madness, iako ovo zvuči kao oksimoron, ne oskudijeva glazbenim majstorstvom.