Maderfa’N’kerz su opet na okupu. I snimaju. U studiju. Stare pjesme s MC Buffalom objavljene na albumu »Made in Rijeka«. A »Moja domovnica« je dobila orkestraciju i zvuči grandiozno. Slučajan, ali srdačan susret na Korzu s Robijem Jovanovićem, poznatim riječkim basistom, podsjetio nas je da je prošlo već 30 godina od albuma »Made in Rijeka« na kojem se između ostalih nalazi možda i prva zabranjena pjesma u Hrvatskoj – »Moja domovnica«.

No, nažalost, prošlo je i deset godina od smrti MC Buffala, pravim imenom Dejana Bubala, prvog hrvatskog repera i pionira hip hopa u Hrvatskoj.

Foto: NOCTURNO PRO

Nenadan interes

Glavni su to razlozi okupljanja Denisa Pilepića Pileta, Roberta Jovanovića Robija, Đimija Grgića Jimija i Nevena Novaka u studiju kod Mateja Zeca. Robi nam u razgovoru otkriva kako je stasalo vrijeme da »Made in Rijeka« dobije novu, poboljšanu verziju dostojnu ovoga stoljeća, baš kao i što MC Buffalo zaslužuje tribute kojim bi starije generacije podsjetili na genijalost riječkog repera, a mlađe naučili tko je taj tip na grafitu na Zametu.

– Uz sve navedeno, povod su i emocije. Skupili smo se da se opet vidimo, kvalitetno družimo i obilježimo dostojno tridesetogodišnjicu prve hip hop priče u državi. Ne bih volio da u budućnosti žalimo jer smo ostavili jednu od najinteresantnijih epizoda naših života nedorečenom.

Dogodio se i nenadani interes za Bubija od strane »nekih novih klinaca«. Počeli su nas zvati na intervjue i ispitivati o Dejanu i nama. Radiostanice, televizije… Nemam pojma koji je razlog, barem ga nama nitko nije rekao. Vjerojatno su shvatili da smo ostarjeli, pa nas zovu dok se možemo odazvati, ha, ha, ha…

Kako je bilo naći se opet u studiju, doduše bez Dejana?

– Mislim da bi i Dejan dao svoj blagoslov. Originalni bend je na okupu, uz malu pomoć nama dragih ljudi. Alen Tibljaš je na bubnju, nekoć i sam dio Maderfa’N’kerza, a sve snima Matej Zec, koji je fenomenalan za suradnju. Fotke je napravio Gane. Bit će još mnogo gostiju, veselimo se jako ovom albumu.

Ali čudno je sve to. Ne samo Dejan, nestalo je podosta ljudi iz naših života, a za to nikad nisi spreman. Mislim da Bubi nikad nije dobio priznanje kakvo zaslužuje. Rijeka veliča ovaj val, onaj val, ali na rap pionira su zaboravili. Osim fenomenalnog grafita na Zametu, rijetko tko zna za njega. A propovijedao je i živio hip hop prije svih.

Foto: NOCTURNO PRO

Bogovski zvuk

Što ste zapravo snimali? Stare pjesme u novom ruhu, ili ima i novih stvari?

– Prije svega, presretni smo što možemo snimiti sve te legendarne pjesme u normalnom studiju, s normalnim producentom. Najveća razlika je sam zvuk. Mi smo u svojim glavama uvijek zvučali kao na ovom tribute albumu, ali to postići bila je nemoguća misija. Naša tadašnja snimanja bila su simpatična. Producent je bio onaj tko je najbliži kazetaru. Snimalo se na dva, tri decka, kaseta je vrtjela u svakom od njih, a sretnik bi stiskao play ili stop tipku.

Pile je tada vršio ulogu supervizora i producenta, ali Matej je ipak malo bolji od njega. Imali smo i schratcheve, naravno. Izvedba je bila, da se kulturno izrazim, zanimljiva. Na tribute albumu napokon imamo eksperta za scratchin’, gospodin Jopa pristao je ukrasiti naše evergrine svojom simfonijom.

Nismo radili nove pjesme, bez Buffala nam to nema smisla. S današnjim aranžmanima i nekim drugim vokalom zvučali bismo kao bilo koji današnji bend. Iako smo u međuvremenu naučili svirati, nismo se prepustili samodopadnosti. Ostavili smo pjesme kakve i jesu. Ali sada zvuče bogovski!

Kako je bilo raditi s MC Buffalom, pionirom hrvatskog hip-hopa?

– Neponovljivo. Samo je jedan Buffalo. Njegova glava radila je na drugačijoj frekvenciji, ono što je njemu bilo normalno, nama nije. Svaka proba i svaki koncert su bili za pamćenje. Imao je dane kad je bio fenomenalan. Freestyle kralj. Od Mestrea u Italiji do Rijeke freestylao je takoreći na uho Davoru Tolji i Galianu Pahoru. Jadni ljudi… Generalno, pojma nismo imali što će autor izvesti kad se popne na binu. Veselilo nas je to.

Spavao je po danu, spustio bi se zadnjim autobusom u grad, zvao pod prozorom Pilleta i mene, pa bismo krenuli na Školjic po Jimmyja i klatili do jutra. Jednom ga je uhvatila inspiracija, pa je tekst brže-bolje zapisao u putovnicu. Mi smo se razišli zbog njegove bolesti, ne zbog svađe unutar benda. Atmosfera na snimanju je odlična. Druženje starih frendova. Neven se odselio u Samobor, pa je donio originalne samoborske kremšnite u studio. U frižideru, da se ne rastope. Planule su već prije prve pjesme.

Foto: NOCTURNO PRO

Ponavljamo pogreške

»Moja domovnica« je zapravo prva zabranjena pjesma u Hrvatskoj?

– Neki kažu da jest, neki da nije. Mi se ne opterećujemo time. Whatever. Nismo je snimali da bi je netko zabranio. Žalosno je to što je i danas aktualna. Imam osjećaj da smo jučer počeli funkcionirati kao država, a ne prije trideset godina. Stalno ponavljamo iste, početničke greške.

Nedavno se digla velika prašina oko albuma Tram 11, društvene mreže su se užarile, izdavač »odrekao« izdanja, a čini se dvojac profitirao zabranom koja to uopće zapravo i nije. Ipak, danas je teško »zabraniti« album ili pjesmu, moderne tehnologije i društvene mreže učlinile su svoje, pa tko želi uvijek može doći do tih pjesma i albuma? U vrijeme zabrane »Moje domovnice« to nije bilo tako?

– O, ne. Cut. Reži. Gasi muziku. Nema te više u eteru, na radiju ili televiziji. Nova verzija »Moje domovnice« će biti čudo. Eto, nju smo malo promijenili. Dobila je orkestraciju, vjerovala ili ne. Olja Dešić je »the man in charge«. Malo je reći – grandiozno. Kako i zaslužuje, uostalom. »Domovnica«, ali orkestrirana. Sad mi je palo napamet – da jue pošaljemo na Doru, pa na Euroviziju? Što se tiče Tram 11, gostovali su na prvom albumu Mandrila. Pamtim ih po dobrom. Dragi dečki i dobri reperi. Stav koji danas imaju je njihovo pravo. Ljudi se mijenjaju. Smiješno je što su ispali »državni neprijatelj broj jedan«, uz toliko stvarnih problema koji nas okružuju.