Ako ste se ikad zapitali kako bi zvučao glazbeni spoj dva legendarna mančesterska benda Oasis i Stone Roses, eto vam ga, i to se dogodilo. Skoro smo napisali najbitnija, ali konkurencija je prevelika da bi se takvo što moglo decidirano tvrditi, otamo naime dolaze Joy Division i The Smiths. Ne samo oni, The Fall, Buzzcocks, The Hollies, 10CC, Magazine, Happy Mondays,  The Verve, pa čak i braća Gibb su tu počeli glazbenu karijeru prije negoli su se preselili u Australiju i formirali Bee Gees. Teško je reći u kojoj je sporednoj najvažnijoj stvari na svijetu taj grad po broju stanovnika manji od Zagreba veći, u nogometu ili u rock’n’rollu, no to je već druga tema.

Glazbeno ujedinjavanje Liama Gallaghera i Johna Squirea danas ima težinu kao da su se tamo negdje krajem 70-ih Mick Jagger i George Harrison domislili snimiti zajednički album. Ili John Lennon i Keith Richards, toliko je to zapravo velika stvar. Koja začudo funkcionira skoro neodoljivo. Liam Gallagher je konkretniji i karakterniji pjevač od Iana Browna iz Stone Roses, John Squire je i tehnikom i imaginacijom bolji gitarist od Noela Gallaghera. Logikom stvari, bolje komponente dva velika mančesterska benda trebale bi dati još bolji rezultat. No, rock and roll nije matematika, postoji element magičnog trenutka, kemije, mladosti, ludosti, kaosa, adrenalina, blaženog neiskustva i svježine…Sve su to Oasis i Stone Roses imali. Dok su imali. Ovo je druga priča, glazbeni spoj dva barda u godinama (Gallagher puni 52, Squire je pak stariji punih deset godina), sjajan po svakom aršinu, osim što ovdje ipak nema bezvremenskih himni. Nije presudno i nije pokuda.

Dakle, nije riječ o remek-djelu, pa da ga se stavi u ravan s prva tri albuma Oasis i dva (jedina) albuma Stone Roses. Treći album Oasis (Be Here Now) i drugi Rosesa (Second Coming), su doduše po izlasku polarizirali publiku i kritiku zbog porasle egocentričnosti, megalomanije i slabijeg rasuđivanja od ekstenzivne konzumacije droga autorskih lokomotiva obaju bendova u to vrijeme, no s protokom godina ta su djela fino ostarjela i danas figuriraju kao bandoglave demonstracije kreativne moći.

Ali…, iza ovog albuma stoji jasna ideja, pjesme su eklektično svježe i imaju magnetičnu privlačnost, glavni protagonisti u izvođačkom smislu su na vrhuncu svoje igre, posebno Squire čija gitarska imaginacija ne blijedi, a ne odmažu i dva znalca, dugogodišnji producent Foo Fightersa Greg Kurstin na basu (ovdje također u ulozi producenta) i Joey Waronker za bubnjarskim setom čije je baratanje palicama oplemenilo ključne albume Becka, Eliotta Smitha i kasnih djela R.E.M.-a.

Album se dugo „kuhao“ u playeru potpisnika ovih redova jer je bio presumnjiv zbog skoro nepodnošljive lakoće ulaska u uho. Takva senzacija obično se brzo okrene u svoju suprotnost. No, mjesec dana kasnije nije se potrošio, dapače, ima tu slojevitosti za otkrivanje i glazbene ljepote koja ne blijedi. Moglo bi se lako dogoditi da će ovo djelo s vremenom samo dobivati na cijeni.

Treba reći da je ova suradnja na neki način ostvarenja dječačkih snova za Gallaghera kao velikog fana Stone Rosesa koji su – prema vlastitom priznanju – snažno utjecali na formiranje želje da zapjeva u bendu kao klinac. Priliku je dočekao nakon Squirevog gostovanja na Gallagherovom masivnom koncertu u Knebworthu, saznao je da gitarist nakon dugo vremena ponovno radi na novoj glazbi. Stavio mu je bubu u uho i doslovno se ugurao u tu priču, ali bez obzira što se sam ponudio – ipak je to Liam Gallagher – postavio je pred starijeg kolegu dva uvjeta, da glazba bude čvršči rock i da Squire mora napisati stihove da se on ne davi s time. Suradnja je započeta na daljinu, Squire je Galagheru slao svoje demo snimke, Gallagher je porukama glazbeno „instruirao“ Squirea linkovima na razne stvari, uključujući one Hendrixa, The Faces, Sex Pistolsa, ali i Bee Geesa. Squire ga je ozbiljno shvatio, posebno ovaj dio koji se tiče The Facesa i Hendrixa, pa smo dobili ne isuviše originalno, ali opet neobično psihodelično rock djelo prošarano bluesom u neviđenim količinama ako se za usporedbu uzmu njihove glazbene ostavštine.

I dok je magična Squierova tehnika prepoznatljiva bez obzira na žanr koji kao platformu koriste u ovih deset pjesama, Gallagher je svoje pjevanje prilagodio, kao da se trudi da ne reži kao što zna, da pjeva čisto i nekako uzvišeno opušteno. Tako se „Make It Up As You Go Along“  Gallagher vokalno uvukao u kožu jednog od svojih idola, Johna Lennona, u „One Day At A Time“, stvari koja najizravnije podsjeća na Stone Roses, kao da je tempom, dikcijom i bojom glasa htio odati počast Ianu Brownu. Na opušteni, na trenutke i emotivni Gallagherov vokal, nadograđuje se jednako tako opuštena svirka ostatka benda, sve zvuči kao jam session raspoloženih instrumentalista, savršeno prirodan, ponekad i mrvicu raštiman što samo pojačava dojam autentičnosti, bez obzira zvučali kao Led Zeppelin koji sreću Jerryja Lee Lewisa u „You’re Not The Only One“ ili kao Hendrix u „Love You Forever“. Posebna su priča lagane pjesme.  Bluserska s duhom ranih Stonesa „I’m A Wheel“, spomenuta lennonovska „Make It Up As You Go Along“ i posebno emotivna i krasna zaključna „Mother Nature’s Song“ su toliko pamtljive melodije pune nadahnuća, da bi hladno mogle ući na bilo koje od ranih remek-djela matičnih im bendova koji više ne postoje.

Za kraj možda bi bilo zgodno odgovoriti na pitanje, predstavlja li ovaj album Stone Roses u kojem pjeva Liam Gallagher namjesto Iana Browna ili su ovo Oasis gdje gitaru ne svira drugi brat Gallagher, Noel, već John Squire. Skloniji smo zaključiti – s obzirom da percepciju glazbe prije svega određuju melodije, a da ih je smišljao John Squire – da je po grooveu i atmosferi, po gitarama koje definiraju konture pjesama, ovo ipak bliže Stone Roses glazbenom mikrokozmosu.

Nebitno, bitno je da tridesetak godina nakon vrhunaca Stone Roses i Oasis,  Gallagherova i Squierova kreativna vatra gori začudno jakim plamenom i blješti jakim sjajem.