Današnji „normalni“ koncerti  velikih rock imena imaju svoju unutarnju univerzalnu logiku trajanja od otprilike 90 minuta  do 120 minuta svirke. U tom vremenu racionalno je potrošiti nekih pola sata na nove ili nešto opskurnije stvari i, ostatak popuniti poznatim pjesmama, otići s pozornice i kad vas publika pozove na bis, otprašiti dva-tri najveća hita.

The Cure su sinoć na svom prvom samostalnom nastupu u Zagrebu (prvi je bio 2019. u sklopu INmusic festivala), i općenito na ovoj turneji imali drugačiji plan. Grublje rečeno, odlučili su većinu neobično dugog seta daviti dugim, laganim opskurnim stvarima iz svog obilnog kataloga, a u blažem, imali su namjeru počastiti tvrdokorne fanove i sladokusce manje eksponiranim dijelovima svoje diskografije.

Dugi bis

Mimo gore navedenih pravila svirali su puna dva i pol sata, izašli na bis dva puta, od kojih se posljednji – što se rijetko viđa – sastojao od čak sedam pjesama. Što su dužinom nastupa htjeli dokazati osim da Robert Smith i ostatak vidno ostarjele skupine mogu prestajati u komadu dugih 150 minuta, ostaje nepoznato. Uglavnom, sa solidnom predgrupom The Twilight Sad, koju nisu tradicionalno zakinuli na razglasu (možda i zato jer su jedan od omiljenih bendova Roberta Smitha), koncert je potrajao skoro četiri sata. Što je za sve osim mazohistične fanove pokojnog Đorđa Balaševića i živog Bruce Springsteena ipak malo previše, posebno ako stojite sve vrijeme na parteru.

Možda Robert Smith izgleda kao pohabana lutka lika iz nekog od filmova Tima Burtona, ili u gorem slučaju odebljalom figurom i prosijedom dugom kosom kao našminkana verzija Bore „Čorbe“ Đorđevića, ali glas mu nije izgubio na uvjerljivosti ni „milimetra“, što se moglo čuti već u uvodnoj novoj „Alone“ s kojom su otvorili baš svaki koncert turneje „Lost World Tour“, započetoj prije tri tjedna u Rigi, pa ni Zagreb nije bio izuzetak.

Oslanjanje na Disintegration

Atmosfera se počela zagrijavati na već na drugoj stvari, prekrasnoj laganici „Pictures Of You“ s vjerojatno najcjelovitijeg djela benda „Disintegration“ iz 1989. Inače, ova turneja poklopila se s 30 godina izlaska njihovog albuma „Wish“, no s njega smo čuli tek dvije pjesme, najveći broj pjesama s dugog seta od 27 pjesama „skinuto“ je upravo s „Disintegration“. Nakon pete odsvirane stvari, velikog hita „Lovesong“, prvog zbornog pjevanja i huka s punih tribina zagrebačke Arene, The Cure su odlučili malo po svom ćefu, što je bila prva loša vijest za prosječnog pratitelja njihovog lika i djela. Prvo smo čuli još jednu neobjavljenu novu stvar „And Nothing Is Forever“, finu darkersku baladu koja se lijepo naslanja na dosadašnju diskografsku ostavštinu benda, a onda je nastalo duže zatišje s nizom slabije prigrljenih The Cure stvari, da ne kažemo opskurnih.

Luka Stanzl/PIXSELL

Šestorka na sceni je bila vrlo statična, skoro kao da gledate Kraftwerk s gitarama, jedino je basist Simon Gallup pokazivao znakove života poskakujući u pogrbljenoj pozi pozornicom poput nekog pauka. Iako se furaju na depresivno i mračno, The Cure znaju od čega se sve sastoji dobar rock show. Recimo, recentni nastupi Franz Ferdinand i (pogotovo) Pixies u Zagrebu izgledaju kao sirotinjska zabava za vizualnu raskoš koju nude The Cure. I oni imaju imaju klasičnu rock pozornicu, ali dok iz zvučnika izlaze tamni tonovi, The Cure snažno igraju na kartu svjetla i šarenih boja. Impresivna rasvjeta, glomazni pozadinski ekrani visoke razlučivosti, sve je to osmišljeno da i u trenucima kad se The Cure ne čine kao najuzbudljiviji bend na svijetu, gledatelj ostane impresioniran. Sve je sinoć ukazivalo da ispred zagrebačke publike stoji bend iz same prve lige koncertnih rock atrakcija pa i kad nastup puni „fillerima“ poput „Shake Dog Shake“, „Burn“ ili „The Hungry Ghost“.

Nove stvari

The Cure si valjda mogu dozvoliti da sviraju „lijeve“ stvari, pa su u prvih sat vremena ispucali su samo dva koncertna aduta, a onda u drugi sat ušli sa energičnom verzijom „A Forest“ koja je publika jedva dočekala da na nešto može skakutati  i dizati ruke u zrak. Brzo su se vratili u “normalu” i ostaje dojam da su s još jednom novom stvari „Endsong“ s kojom su zatvorili prvi dio nastupa, nakon sat i pol svirke The Cure počeli dodirivati rubove dosade.

Ni na prvom bisu nisu imali neku namjeru podilaziti prosječnoj publici koje je među skoro 20 tisuća ljudi moralo biti dosta, pa su predstavili još jednu novu stvar „I Can Never Say Goodbye“ koja bi se trebala naći na novom albumu koji nikako da izađe. Inače, The Cure su posljednji album izdali poodavne 2008. godine, a posljednji veliki hit snimili su prije jedno 30 godina. No, privlačnost njihove glazbene ostavštine je očito sve veća. Na ovoj turneji kao od šale rasprodaju arene po velikim gradovima Europe, s tim da je – ako nas statistika i podaci o kapacitetima s Wikipedije ne varaju – ovaj zagrebački koncert dosad na turneji privukao najviše gledatelja. Uglavnom, da su The Cure preskočili prvi bis od dvadesetak minuta, rijetko tko bi im zamjerio, a mnogi bi im i zahvalili.

Koloplet hitova na bisu

Drugi bis je – vidjelo se to po oduševljenim reakcijama publike – sadržavao sve ono zbog čega je sinoć većina ljudi u zagrebačkoj Areni kupila karte.

Ako njihovi fanovi vršnjaci na parteru više nisu ni osjećali noge od stajanja, sve su muke zaboravili kad su Smith i društvo krenuli nizati najveće hitove. Redom  „Lullaby“, „The Walk“, „Friday I’m in Love“, „Close to Me“, „In Between Days“, „Just Like Heaven“ i „Boys Don’t Cry“. Na sreću većine, svojeglavost da guraju stare pjesme kojih se nitko ne sjeća The Cure nisu dogurali do autizma i nisu završili onako kako su počeli.

Kad se sve zbroji i oduzme, čini se da su sinoć iz Arene svi izašli zadovoljni. Manji dio jer su dobili dublji uvid u debelu kajdanku uživo i dalje iznenađujuće uvjerljivog i potentnog benda, a veći jer su na kraju (ipak) dobili prilično obilnu porciju pjesama zbog kojih ćemo The Cure zauvijek pamtiti.