Izgleda da je svrha nekih, prije svega onih dugovječnih bendova, neovisno o njihovim promjenjivim postavama, da jednostavno pokažu kako bi rock koncert trebao zvučati.

Upravo su to u srijedu navečer pokazali Simple Minds u punoj pulskoj Areni, jer oni ne samo da su održali koncert praktički bez greške u koncepciji i izvedbi, nego su pokazali da zgusnut raspored svjetske turneje ne mora utjecati na kvalitetu, kao i da za velike koncerte nisu uvijek potrebni prenaglašeni scenski efekti.

“Ne mogu vam reći koliko smo oduševljeni što smo ovdje u Puli, u ovoj predivnoj, predivnoj Areni”, bio je jedan od komplimenata koje je pjevač Jim Kerr uputio, čak je pokušao nešto reći i na hrvatskom.

Bili su oni već u Hrvatskoj, tako da je mogao naučiti.

Odličan uvod priredio je riječki Grad

Energija

Već je prva skladba, fenomenalna i žestoka »Waterfront«, najavila ono što slijedi, sa svojim prepoznatljivim udarnim introm koji »diže iz mrtvih« i pjeva, ironije li, o propasti brodograđevne industrije prije 40-ak godina u škotskom Glasgowu, iako riječi zasjenjuje odličan instrumentalni dio. Da se taj zvuk mogao pretvoriti u vjetar, publika bi preksinoć odletjela do Kaštanjera.

Time bend sam sebi postavlja ritam i tempo kojeg će se više-manje držati do kraja, čak ponekad i u slučaju rijetkih povremenih usporavanja i balada kao što je »Mandela day«, no Kerr će imati prilike pokazati svoju osjećajniju stranu u »Belfast child«, još jednoj angažiranoj skladbi s kraja osamdesetih.

Kerr je jednom izjavio da su koncerti žila kucavica ovog benda, a pulski koncert pokazao je da to nije obično samoreklamiranje, već da je itekako istina.

Simple Minds treba vidjeti uživo, makar baciti pogled na neki od njihovih starijih ili recentnijih koncerata na netu ili pak poslušati neku od ploča, no ovo je bend koji definitivno treba doživjeti na licu mjesta, ako ništa drugo da se osjeti njihova energija.

Ta energija je jedan od aduta, a drugi su njihovi hitovi od kojih su neki publici više, a neki manje znani, no svi prolaze test uživo. Na koncertu nema slabe točke, a set listu koju su preksinoć složili, osobno bih prvi potpisao.

Sve je bilo tu, uključujući neke pjesme za koje sam se pitao hoće li ih možda izvesti ili su u međuvremenu maknute s repertoara. »Glittering prize«? Tu je, kao i »See the lights« i meni možda i njihova najdraža »Hunter and the hunted«.

I to još nije ono po čemu ih šira publika najbolje poznaje jer tu su i »Promised you a miracle«, »Someone somewhere in summertime« i drugi aduti, no kako koncert odmiče, čini se da u tom neposustajućem valu energije nešto nedostaje, recimo neka pjesma koju bi publika otpjevala zajedno s bendom.

To je samo privid jer tada, proračunato i u pravom trenutku, stiže »(Don’t you) forget about me«, hit koji još jednom vraća u srce osamdesetih, no koji međutim i dalje danas preživljava i koji publika ne želi zaboraviti. Svaka čast studijskoj verziji, ali ovo se definitivno treba čuti i doživjeti uživo.

Unatoč tome što su Simple Minds bili malo skeptični prema pjesmi kada su je objavili i nisu je snimili na regularnom albumu, pjesma je postala i ostala njihova najprepoznatljivija i toga su ubrzo postali svjesni.

To nije pjesma koju će bend samo odsvirati i otpjevati, nego će u nju uključiti publiku i uživo rastegnuti debelo preko izvorne četiri minute. Kerr daje publici priliku da se ispuše, možda i zato što je svjesna da koncert ide kraju.

“Zvučite tako dobro. Pjevate tako predivno. A ovo nije laka pjesma za pjevanje“, komentirat će Kerr u jednom trenutku i početi u šali pantomimički pokazivati na sat dok Arenom odzvanjaju glasovi iz auditorija, makar to bilo obično »la la la la«, ali sve je prilično unisono. Publika uživa i to daje do znanja cijelo vrijeme koncerta.

Nije kraj

Nakon »(Don’t you) forget about me« vrijeme je za kraj formalnog dijela, no svi znaju i osjećaju da tu još nešto nedostaje i nije kraj dok na red ne dođe »Alive and kicking«. Još jedna doza himnične energije za publiku.

»Živi i zdravi« su svi, oni na pozornici i oni ispred nje, i kome je te večeri trebala doza optimizma, sada se mogao napuniti, ako već nije.

“Vratit ćemo se!”, poručuje Kerr, a koncert je gotov kada iz zvučnika krene »Heroes« Davida Bowieja dok se bend pozdravlja s publikom.

Valja spakirati kofere i krenuti dalje.

Još jedna misija je uspješno završena. Kerr i svi članovi benda odradili su koncert punom snagom od početka do kraja.

Povremeno je Kerr glavni vokal prepustio fantastičnoj Sari Brown, no nije štedio niti komplimente na račun kolega, među kojima je s Kerrom od samih početaka gitarist Charlie Burchill, a svoju minutu u centru pažnje dobila je i bubnjarica Cherisse Osei sa svojim »Girl power« solom.

Odličan uvod u koncert priredio je riječki Grad, bend za koji se ne sjećam kada je zadnji put nastupio u Puli, no bilo ih je zbilja lijepo vidjeti i čuti baš ovdje u Areni.

Savršena predgrupa za bend kao što je Simple Minds, iako zvuk nije bio baš najbolji na početku, no zato su reakcije publike bile izvrsne, pa je čak i frontmen Dejan Škaljac zahvalio publici što je tako »pristojna«.

Najpoznatije stvari poput »Eni«, »Nebo« i moćnu »Ima li nešto« pustili su za drugi dio kratkog seta i naišli na odličan prijem. Na kraju, bila je to savršena rockerska koncertna večer, od početka do kraja.