U svom višegodišnjem istraživanju različitih oblika glazbenih izraza američka kantautorica Lana Del Rey na svom je sedmom studijskom albumu došla i do indie folka i indie popa, smjerova koji u najvećoj mjeri određuju njen novi album nazvan »Chemtrails over the Country Club« koji je svjetlo dana ugledao prošlog petka.

Kad je pak riječ o tekstovima, Del Reyeva ostaje na razini dosadašnje iznimne kvalitete i autentičnosti zbog koje s pravom ima status jedne od ponajboljih stihotvorki suvremene glazbe. Kroz jedanaest novih pjesama Lana Del Rey potrudila se još nam jednom iznijeti svoje stavove, iskustva i osjećaje i to govoreći direktno o sebi ili indirektno kroz izmišljene priče i likove, ali uvijek bez zadrške i krajnje iskreno.

Odnos prema glazbi

Temeljne odrednice njenog novog albuma možda ponajviše oslikava pjesma »Dance Till We Die« koja govori o njoj i njenom odnosu prema glazbi. Pritom ona spominje i zahvaljuje autoricama kao što su Joni Mitchell, Joan Baez ili Stevie Nicks te pjeva o tome kako sve one žive tako da plešu cijelu noć i da im je to životna filozofija.

No, kad kaže ples, očigledno ne misli na ples, već na pisanje glazbe i pjevanje, odnosno jedan kreativan odnos prema stvarnosti i životu. Nadalje, unatoč vrlo »plesnom« naslovu, pjesma baš i ne nudi mogućnosti za ples jer je, kao i cijeli album, u jednom polutihom, nježnom i umirujućem raspoloženju.

Druga velika i jaka pjesma ovog albuma je iznimna obrada pjesme »For Free« koju je Joni Mitchell objavila 1970. godine, a u više od pola stoljeća kasnijoj obradi Del Reyovoj pomažu Zella Day i Weyes Blood pri čemu svaka od njih pjeva po jednu strofu koja opisuje susret Mitchellove s bezimenim uličnim sviračem koji je oduševi i podsjeti na to da nisu odlični i veliki samo oni glazbenici koji su došli do uspjeha i svjetskih pozornica.

Autobiografske teme

Lana Del Rey dvije spomenute pjesme koje nude filozofiju njenog pristupa životu namjerno smješta na sam kraj albuma kako bi naglasila svoje ideje i stavove koje je, naravno, iznijela u devet pjesama koje prethode spomenutim završnim.

Pritom se, što je kod nje pravilo, okrenula opisu određenih događaja iz vlastitog života pa tako u odličnoj uvodnoj »White Dress« slušamo u prilično komornom ozračju njen lijep glas praćen pianom kako nam priča i pjeva o danima kad je imala 19 godina, radila kao konobarica, slušala grupe White Stripes i Kings of Leon te sanjala o uspjehu u rock svijetu.

Godinama kasnije, nakon što je postala zvijezda, bez problema bi se, kaže nam, vratila u to doba, unatoč svom novcu i slavi. Na istoj je razini i naslovna tema albuma, pjesma »Chemtrails over the Country Club«, još jedna nježna posveta ljudima koje voli, posebno baš rodbini od koje je njena sestra Chuck ne samo spomenuta, već je i na slici, s njenim drugim prijateljicama, na naslovnici albuma.

»Dark but Just a Game« s uočljivim jazzy ozračjem skica je nastala nakon što su ona i njen suradnik i producent Jack Antonoff posjetili jednu elitnu zabavu u glazbenom svijetu, a diskretna, nježna i vrlo dojmljiva »Not All Who Wander Are Lost« već kroz naslov, inače preuzet iz poeme »The Riddle of Strider« J. R. R. Tolkiena, lijepo govori o tome kako nisu svi koji lutaju izgubljeni, jer – neki jednostavno baš vole lutati.

Ljubavne teme

Kao i obično Lana Del Rey je izvrsna i u ljubavnim pjesmama pri čemu će iznova nervoznim učiniti feministice. Jer, bez obzira na to koliko se – pa itekako i na ovom albumu – zalagala za ravnopravnost žena i »žensku« stvar, Del Reyeva uvijek priznaje i to kako u ljubavi potpuno gubi glavu i predaje se muškarcu u kojeg je zaljubljena.

Nema boljeg primjera za to od sjajne »Let Me Love You Like a Woman« u kojoj od sretnika u kojeg je zaljubljena traži da mu se prepusti i dozvoli joj da ga voli onako kako to samo žena može. Odlična ljubavna je i »Wild at Heart« u kojoj ljubav stavlja iznad svega – uspjeha, karijere, pjesama, koncerata, albuma…, a mnogima će još privlačnija biti »Yosemite«, pjesma koja je trebala biti objavljena još 2017. godine na albumu »Lust For Life« ali je, po vlastitim riječima Lane Del Rey, bila »presretna« za sadržaj tog albuma.

Sad su, očigledno, stvari u ljubavi puno bolje pa je i ovaj akustični biser o iskrenoj ljubavi našao mjesto na novom albumu. Ovom nizu svake pažnje vrijednih ljubavnih pjesama svakako treba dodati i odličnu ljubavno nesretnu »Breaking Up Slowly« u kojoj joj pomaže Nikki Lane te zajedno nastoje kroz tekst klasične country tužaljke – čak i spominju country heroinu Tammy Wynette – ispričati tipičnu tužnu i bolnu ljubavnu štoriju, ali ne kroz glazbene country obrasce, već poigravanje folkom i jazzom.

Nježno i ugodno

»Chemtrails over the Country Club« definitivno nije album za usputno slušanje, niti album s pjesmama za radijske programe. To je album s vrlo dobro ispričanim pričama o životu i iz života pri čemu Lana Del Rey ovog puta za temeljnu podlogu svog dojmljivog glasa uzima piano i akustične gitare kojima u ponekim pjesmama pridodaje i neke druge instrumente, ponekad čak i gudače te elemente elektrozvukovlja.

Temeljna je ideja kroz ozračje koje podsjeća na prigušena svjetla nekog ugodnog bara otpjevati nekoliko nježnih i ugodnih pjesama s vrlo dobrim stihovima. Lana Del Rey u tome je i uspjela pa će njeni mnogobrojni fanovi, pogotovo oni koji vole njenu nježniju i tišu stranu, itekako moći uživati u njenom novom albumu.