U danima najveće slave, a to je bila prva polovica 90-ih godina 20. stoljeća, The Lemonheads su zaobilazili Zagreb, prvo zbog rata, a onda tko zna iz kojih razloga.

Kako je njihova diskografska aktivnost slabila (od 1996. naovamo izdali su tek jedan autorski album), tako su odjednom postali redovni zagrebački gosti. Nakon jučer održanog trećeg zagrebačkog nastupa, moglo bi se reći da je njihove publike sve manje, a koncerti su im sve bolji.

Prvi susret dogodio se na ugaslom Rokaj festivalu koji je imao svojih momenata. Na jarunskom blatu Evan Dando i društvo pred par tisuća ljudi 2008. ukazali su se u mlakom izdanju, pa su se onda prije pandemije 2019. u Tvornici pred petstotinjak ljudi predstavili u iznenađujuće dobroj formi.

Jučer u solidno popunjenom Vintage Industrial Baru bila je to sasvim duga priča. Prava klupska, nostalgična, na kraju i prilično intimna.

The Lemonheads su imali i bez svoje nove glazbe na vidiku dobar izgovor da krenu na turneju. Njihov ključni album, i u kreativnom i u smislu komercijalnog proboja „It’s A Shame About Ray“ ove godine slavi 30 godina izlaska i bend je krenuo na turneju sjećanja svirajući taj album u cijelosti, po redu, pjesmu po pjesmu. To i nije neki poduhvat s obzirom da je originalno izdanje albuma trajalo nešto manje od 30 minuta dok nije dodana bonus traka, obrada Simon & Garfunkel originala „Mrs. Robinson“. Album je te 1992. u vrijeme eksplozije Nirvane, grungea i alternativnog rocka općenito prolazio prilično ispod radara  dok ovaj efektni cover nije uvršten na izdanje. Pjesme se u tešku rotaciji dohvatio MTV i sve je ostalo povijest. Lemonheads su postali prilično veliki bend.

Dakako, Evan Dando jučer nije otpjevao taj veliki hit, ne zato jer prezire obrade, samo sinoć ih je otpjevao sijaset, ali nešto opskurnijih, nego mu je to očito jednostavno preprofano.

Kad Lemonheadsi koji obitavaju u glazbenoj opskurnosti već duži niz godina izađu na pozornicu, uvijek se nekako logično kreće sa zdravstvenim biltenom glavnog protagonista. Poznato je da je Danda, uz njegovu karizmatičnu figuru plećatog, dva metra visokog zgodnog tipa pratio glas playboya jer je naslagao veza s manekenkama i celebrity „komadima“ poput Elisabeth Mosses, Kate Moss, Kylie Minogue, Courtney Love… Ali, istovremeno na lošem je glasu bio zbog sklonosti najtežim opijatima.

Danas se o njemu priča o nekome tko i nije trebao biti živ s obzirom na životni stil koji je uključivao i heroin u raznim fazama odraslog života. Uglavnom, Evan Dando s 55 izgleda prilično ofucano i kao čovjek koji ne mari previše kako izgleda, ali ta „statua“ od dva metra je još tu, i ono što je važno za karizmu rock glazbenika, duga griva i dalje je na glavi. Evan Dando i dalje izgleda kao rock zvijezda. Malo potrošena, ali kao rock zvijezda.

Možda mu ipak pomaže što danas živi daleko od svjetala pozornice i ulica velikog mu Bostona koje skrivaju mnoga iskušenja. Krade bogu dane živeći s majkom u omiljenom vikend naselju za bogate ljude iz Massachussetsa, na otoku Martha’s Vineyard. Uglavnom, ako će i dalje svašta staviti u sebe, Dando na pozornici kao izvođač ne izgleda kao otužni narkoman, vlastita sjena, koja s mukom izvodi ono što je u naponu snage stvorio.

Dandov glas je isti, energija je na razini, njegova vještina baratanja gitarom neupitna. I što je najvažnije, a to se najbolje osjeti u klubu gdje glazbenike možete doživjeti s par metara daljine, Evan Dando, a i dva osebujna lika na basu i posebno simpatični krupni, ali energični bubnjar s tugaljivim licem jednog Taška Načića, nisu tek došli odraditi koncert. Dando je to učinio s neobičnom količinom strasti i želje da svira ljudima ispred sebe. Pokazao je to najbolje u drugom dijelu koncerta nakon što su izveli cijeli „It’s A Shame About Ray“.

Krenuo je svirati manje i više poznate balade i standarde na akustičnoj gitari. Čuvši prije toga zborno pjevanje na najpoznatijim stvarima i dobivši dokaz da pred sobom ima bazu hard core fanova, odlučio je iskopčati gitaru iz razglasa, zaobišao je mikrofon i stao ljudima pjevati na “suho”. U dvorani Vintagea čuo se samo on i klupska ventilacija. Nije bilo žamora, kao da su svi (velikom većinom 35 plus godina), shvatili da prisustvuju rijetkom trenutku da vam rock zvijezda i glazbeni heroj iz mladosti pjevuši na uho.

Dobro raspoloženi Dando kasnije se nije puno trudio da s bendom prati zacrtanu set listu, bilo je trenutaka kad se vidjelo da bubnjar i basist hvataju u hodu nešto što nisu vježbali na probama, ali sve se fino uklopilo u dojam da smo prisustvovali predstavi glazbenog romantika kakvih je sve manje na sceni.

Nakon što su akustično ili s odvrnutom gitarskom distorzijom prošli dio bitnih i manje bitnih trenutaka vrijedne The Lemonheads diskografije, Dandu nije bilo dosta. I poslije bisa, kao da nije htio da večer završi. Dok je bend u backstageu već odmarao, on je ponovno iskopčao gitaru  i zapjevao za svoju dušu.

Zatvorio je lijepu nostalgičnu priču s pjesmom „Streets Of Baltimore“, junaka svoje mladosti Grama Parsonsa i otišao u noć. Što se tiče Zagreba, nažalost vjerojatno po zadnji put.