Oko toga koja su četiri benda bila velika četvorka grungea nema spora. Nirvana, Pearl Jam, Alice In Chains i Soundgarden bili su za početak komercijalno najuspješniji i ostavili najviše traga, no o tome tko bi uz njih činio Big 5 grungea rijetko tko će izabrati isti bend.

Na raznim listama naći će se, ne sasvim bez razloga i bendovi koji sa scenom Seattlea s počeka 90-ih nemaju geografsku vezu kao što su Stone Temple Pilots iz San Diega ili čikaški The Smashing Pumpkins, ali u ozbiljan obzir bi trebala ući samo dva imena s lokalne scene. Prvi su Mudhoney, s kojima se prvotno proširio glas o nekim čupavim glazbenicima što su obučeni kao drvosječe i praše neku novu inačicu teškog rocka nazvanog grunge.

Njihov „Touch me, I’m Sick“ iz ljeta 1988. je neka vrsta kratke definicije grungea u jednoj pjesmi, rana himna pokreta, model prema kojem su se drugi ravnali i hit koji je prvi privukao pažnju na ključalu scenu Seattlea i okolice. Drugo ime su svakako Screaming Trees iz Ellensburga, gradića stotinjak milja udaljenog od Seattlea. Ovaj bend već je imao dojmljivu karijeru prije negoli je grunge ekslodirao, a kad je eksplodirao, savršeno su se uklopili u trend. Teškog gitarskog zvuka, retro-modernog psihodeličnog prizvuka, naslanjali su se jako na 60-e, a rezultat je ipak bio originalan. I tu je bio taj glas, duboki bariton ili bas kako kome drago, koji kad se jednom čuje – ne zaboravlja se. Od sad ćemo ga slušati samo sa starijih i novijih ploča, CD-ova i „empeterica“, jer njegovog vlasnika Marka Lanegana od jučer više nema.

Glazbenici umiru, i to često naprasno i rano, ali kad se pogleda velika četvorka ili petorka grungea, jasno je da je smrt u Seattle svraćala češće negoli na bilo koju drugu scenu. Prvo je otišao najveći i neponovljivi Kurt Cobain još u jeku grunge groznice, pa neprežaljeni veliki vokal i tragična figura Layne Staley iz Alice in Chains, pa skoro neobjašnjivo još jedan nevjerojatni vokalist, Chris Cornell iz Soungardena, prije pet godina. Jučer je Mark Lanegan svojim odlaskom u obiteljskom domu u irskom Killarneyu, gdje živi posljednjih godina, zaokružio tužnu priču. Trideset godina kasnije – kao da je neko prokletstvo palo na pjevače velikih grunge grupa – na životu je još jedino Eddie Vedder iz Pearl Jama, čovjek koji je u tmurni Seattle donio nešto kalifornijskog sunca sa sobom početkom 90-ih. I ako ćemo Mudhoney ugurati u taj krug, Mark Arm, koji je posebna priča.

No, ako prokletstvo i postoji, ono nije nadnaravno. Grad suprotnosti, poslovna meka u kojem su pokrenuti neki od najlukrativnijih biznisa današnjeg SAD-a (Boeing, Microsoft, Amazon, Starbucks…), kojeg resi slobodni duh i tolerancija, ima svojih tamnih strana. Dok drugi gradovi i njihove okolice pamte tu i tamo nekog serijskog ubojicu, u krugu od 300 kilometara oko Seattlea iz nekog je razloga “operiralo” desetine masovnih ubojica uključujući tu i notornog Teda Bundyja. Nadalje, Seattle je dugo slovio kao heroinska prijestolnica SAD-a.

Ako je ikad tko pogledao koji dokumentarac o glazbenoj sceni Seattlea, odnosno velikim grunge bendovima, jedna se priča o motivima i opravdanjima uvijek ponavlja. Ona o stalnoj kiši. U Seattleu i okolici navodno uvijek nešto pada, i kad to nije kiša onda sipi neka rosulja. Kiše nisu obilne, ali su dosadne, stalno nešto rominja. Koliko to može biti depresivno govori podatak s kraja 90-ih kada je zabilježeno da je u Seattleu u jednom zimskom periodu od 120 dana 90 padala kiša! U tim uvjetima najteže je trošiti dane i biti bezbrižan, ili ćeš raditi kao crv, ili ćeš se drogirati. U slučaju grunge bendova, spojili su oboje: zatvarali se u svoje garaže, svirali do besvijesti, a onda je došao heroin. I više nijedno upozorenje nije bilo dovoljno jako.

Naime, na pragu velikih stvari, tek što su zgotovili album, danas skoro mitski Mother Love Bone ostali su bez pjevača, Andrew Wood umro je od prekomjerne doze heroina početkom 1990-e godine. Taj tužni kraj darovitog pjevača je doduše stvorio uvjete da se utemelji novi veliki bend (Pearl Jam su osnovali preživjeli članovi Jeff Ament i Stone Gossard), ali rijetko kome se upalila crvena lampica alarma. Heroin je jednostavno bio dio underground kulture. I kod klošara i kod najkreativnijih ljudi u Seattleu krhkih duša.

Doduše, moglo se i drugačije, ali nisu svi napravljeni od istog materijala. Primjerice, Mark Arm, frontmen spomenutih Mudhoney, još od kraja 90-ih kad je postalo jasno da od glazbe neće zarađivati milijune, do dana današnjeg, osim što predvodi bend već 35 godina, radi kao poslovođa u skladištu svoje matične diskografske kuće Sub Pop. I kaže da je sretan.

Mark Lanegan je posebna priča na tu temu. Što reći o genijalcu kakav neupitno jest bio – što je posebno dokazao u posljednjih 20 godina plodne solo karijere – koji kaže da mu je uzimanje heroina zapravo produžilo život. „Da nisam bio na heroinu, umro bi od alkoholizma“ – zapisao je u svojim memoarima „Sing Backwards and Weep“, izdanim prije nešto manje od dvije godine.

Pišući o svojim ovisnostima, koje nemaju veze ni s kišom ni s depresijom, već očito s obiteljskim okruženjem, Lanegan se prisjeća da je bio alkoholičar već s 12 godina, a s 18 završio u zatvoru zbog stvari oje je činio u alkoholiziranom stanju.

“Dakle, bio sam u gadnom problemu s alkoholom u ranoj mladosti i heroin je bio – znam da ovo nije društveno korektno za reći i ovo nije reklama kako se riješiti alkoholizma – ali za mene, to je bio način na koji sam prestao piti“ – govorio je Mark Lanegan svjestan da je onda heroin postao problem za sebe, jednako velik, ali na drugačiji način.

Kako je grunge postajao svjetski fenomen, tako su se Screaming Trees približavali Seattleu, a onda se on počeo približavati kolovođama scene, a kako im se približavao tako je shvaćao da i oni rješavaju neke svoje probleme s heroinom. Postao je dobar s Cobainom i Staleyom i Cobainu čak opskrbljivač drogom u određenom razdoblju. Obojicu je smatrao velikim prijateljima i u to doba niti su oni mislili da će ih nadživjeti, niti je to on sam mislio koliko je dugo bio u lošem stanju.

Na kraju, kad je krajem 90-ih od ljudine od metar i devedeset postao tanka sjena, beskućnik s propalim zubima, bendom koji je postojao samo na papiru jer su 1996. izdali zadnji album „Dust“, ali opet unatoč svemu sjajno djelo, i solo karijerom koja je počela financijski skromno, Lanegan nije imao puno izbora. Umrijeti ili se pokušati izliječiti. Za ovo drugo gotovo uvijek je važno imati prijatelja uza sebe. Lanegan je imao tu sreću, mnogima omražena udovica njegovog prijatelja Kurta Cobaina Courtney Love, ugurala ga je u rehabilitacijsku kliniku i Laneganu je u maglovitoj i kišovitoj državi Washington na kraju ipak zasjalo sunce.

Screaming Trees su nažalost definitivno prestali postojati 2000. godine, godinu kasnije Lanegan je – nakon dugo, dugo vremena čist – izdao svoj peti solo album „The Field Songs“, snažan kamen temeljac impresivne nove karijere koja nikad nije privlačila velike mase, ali je značila i značit će dugo vjernoj sljedbi. Kako nesreća nikad ne dolazi sama, valjda je tako i sa srećom. Osim uspješnog početka solo karijere, Lanegan je na neko vrijeme „regrutiran“ u veliku novu rock stvar s početka milenija, Queens of The Stone Age, što mu je samo dalo još vjetra u leđa.

Njegov ranjeni, propukli, božanski glas našao je svoje mjesto u novom svijetu. Daleko od žestokih rifova, Mark Lanegan postao je neka vrsta tužnog trubadura kojeg nikad nećete vidjeti nasmijanog. „Trik je u tome da naučite živjeti s bolom i prihvatite to kao normalno“ –  znao je reći u kad bi otvorio dušu u intervjuima.

Razlog njegove jučerašnje smrti nije naveden, ali gotovo sigurno nije umro od nečeg što se dogodilo jučer. Umro je od života kakvog je davno vodio.  Nema ga među nama fizički, ali za njim ostaje opus u kojem će ljepotu i utjehu pronalaziti još mnogi.

I unatoč svim njegovim porocima, Lanegan je stvarao i kad nije išlo, i kad to nikog nije zanimalo i kad je bio na samom dnu. Hvala bogu na tome, taj opus je gusta i čudna šuma za dugo otkrivanje. Što sa Screaming Trees, što solo što u suradnjama s Gregom Dullijem, Isobell Campbell, Dukeom Garwoodom, Mad Season, Queens Of The Stone Age, Soulsaversima…, Mark Lanegan je u svojoj turbulentnoj karijeri ostavio iza sebe skoro 40 albuma glazbe.