Da je doživljaj jednog glazbenog djela u uhu i mozgu slušatelja, subjektivna i prilično osobna stvar izlišno je govoriti. Glazba govori univerzalnim jezikom i nadilazi sve granice s jedne strane, ali je podijeljena u bezbroj „dijalekata“ koje netko razumije savršeno, djelomično ili uopće ne. Ljubitelji jazza, klasike, metala, hip-hopa, punka, narodnjaka…,  svatko od njih imao bi reći koju iz svoga kuta gledanja, zašto mu se jedna  vrsta glazbe sviđa, a zašto druga ne, ili je čak otvoreno prezire.

Ništa čudno u tome nema, potvrdi se to redovito na kraju godine kad se vrednuju djela u minuloj godini sastavljanjem lista najboljih ostvarenja. Nismo jednom u ovim prilikama istaknuli kako te liste rijetko postižu konsenzus koji su to glazbeni dosezi najimpresivniji, zapravo znaju biti začuđujuće različiti iako ih u svakoj redakciji sastavlja struka, ljudi koji žive za praćenje glazbe i koji od pisanja o glazbi žive.

Mediji različito

Među ostalim, važna je generalna žanrovska orijentacija pojedinog medija. Tako će Kerrang među prvih pet staviti četiri metal albuma (što ima smisla jer su orijentirani na takvu glazbu), ali četiri koja nešto znače samo  njima, nijedna veća tiskana ili web publikacija ih nije ni spomenula.

Doduše, na pijedestal najboljeg postavili su prilično srednjestrujaški izbor, zanatsko-i-ništa-više ostvarenje Foo Fightersa „But Here We Are“ bez pjesama koje bi mogle postati besmrtne ili nezaobilazni na kocertima. No, ni tu se nisu složili s ostalima na obje strane Atlantika. Čak ih ni Rolling Stone koji voli i cijeni stadionske glazbene veličine, nije ugurao u svoju dugi listu od 100 najboljih albuma, a kamoli Pitchfork, uvijek radikalno sklon avangardi i glazbenoj opskurnosti. Kad smo već kod ova dva, svaka na svoj način, najvažnija glazbena američka glazbena glasila, zanimljivo je da drugu godinu zaredom, koliko god su im liste oprečne u izboru, imaju isti broj jedan. Prošle godine R&B djelo Beyonce, ove godine R&B djelo SZA do koje je britanskom tisku stalo kao do lanjskog snijega. Jer zapravo i jest lanjski snijeg s obzirom da je album izašao na samom kraju 2022. godine kad su sve liste već bile zgotovljene.

Inače, ovo je treća godina zaredom da po Pitchforku najbolji album ima žena Afroamerikanka, pa bi se u njihovom izboru moglo tražiti i nešto društvenog konteksta. Zadnji muškarac s najboljim albumom po njihovom mišljenju bio je Kendrick Lamar 2016. godine.

Nova godina, stara priča

Ugledni engleski rock mjesečnik Uncut naklonjen klasičnoj rock glazbi za najbolji album proglasio je ne baš pitko, gotovo opskurno folk-psihodelično djelo irske skupine Lankum. S njima su se složili i kritičari Guardiana. Iako mu je britanski tisak tepao da sad moderni folk ima svoj „OK Computer“ ili „Dark Side Of The Moon“, u Americi nitko od važnijih glazbena novina, odnosno portal, nije ni trepnuo.

Nova godina, stara priča. Jezik je isti, no britanska glazbena glasila u prvi plan guraju uglavnom otočke pojave, a Amerikanci svoje s posebnim naglaskom na R&B i sve izvedenice hip-hop glazbe. Izuzetak je NME koji se ovaj put othrvao anglocentričnosti. Među deset najboljih, tek dva (Blur i Young Fathers), brane boje Velike Britanije.

Da se vratimo načas na početak ovog teksta, i ova lista u nastavku ne može biti ništa drugo do subjektivnog doživljaja. Glazba je  to koja je potpisnika ovih redova najviše impresionirala i(li) kojoj se kroz godinu najčešće vraćao.

10. The Clientele – I Am Not There Anymore

Tamo gdje su kompleksniji kao da Beck iz Odelay faze s puno sampleova susreće Donovana, tamo gdje je riječ o lijepim troakordnim melodijama, ima nešto sjete što podsjeća na Nicka Drakea, ali malo poletniji tempo i više ritma dodaju ponešto od atmosfere proto-popa kakvog je šezdesetih znala izvoditi jedna Nancy Sinatra. Iako bi se po navedenim imenima dalo zaključiti da su Clientele nepopravljivo retro bend, to zapravo ne bi bilo pravedno reći – ovdje imamo posla s izvanvremenskom glazbom.

The Clientele su nominalno sanjivi gitarski indie pop bend s prilično dugom povijesti, postoje  od 1991. godine s čudnim razvojem karijere. Trebalo im je punih devet godina postojanja da se netko zainteresira objaviti im prvi album i jedan su od rijetkih manje poznatih britanskih bendova koji imaju lojalniju bazu poklonika u SAD-u negoli na domaćem terenu.

„I Am Not There Anymore“ je osmo djelo u karijeri, najambicioznije i po opsegu (19 pjesama u preko sat vremena glazbe je „punokrvni“ dupli album), i – što je važnije – po umjetničkoj beskompromisnosti. The Clientele su oduvijek stvarali  malo drugačiju, iščašeniju indie glazbu, poslije ovog čudnog ali pitkog albuma, njihova iščašenost poprima novu dimenziju u najpozitivnijem smislu te riječi.

9. The Hives – The Death Of Randy Fitzsimmons

Deset godina nakon pravog glazbenog Molotovljevog koktela garažnog i punk rocka u vidu debija “Barely Legal”, na albumu „The Black And White“ iz 2007. švedska petorka kao da je izgubila kompas, popustila žanrovske uzde, pripustila tipovima iz svijeta hip-hopa poput The Neptunes i Timbalanda da „pomognu“ oko produkcije što im je – u najmanju ruku – otupilo oštricu i na neki način kompromitiralo pravovjernost. Nakon njega, na vlastitoj su etiketi objavili slabije primijećeni „Lex Hives“ i nestali na duže vrijeme.

Jedanaest godina kasnije, povratnički „The Death Of Randy Fitzsimmons“ u njihovom slučaju nije nikakva revolucija, već neka vrsta kontrarevolucije, svojevrsno vraćanje na početne postavke. S minimalnim odstupanjem u odnosu na dane kad su bili svačiji miljenici, (ponovno) podsjećaju na velikane poput AC/DC, Motorhead ili Ramonese koji nisu podlijegali pomodnostima, niti se prilagođavali trendovima. Tesali su uporno po svom, uvijek isto, a tako različito, više ili manje nadahnuto u naizgled tako skučenoj formi troakordne pjesme, sa zapravo beskonačnim brojem kombinacija. Nove Hivese krasi fascinatna energija i gotovo infantilna bazičnost, što zbrojeno rezultira neodoljivim sirovim glazbenim šarmom. Kao što kaže sam frontman Pelle Almquist “Rock’n’roll ne može odrasti, on je vječiti teenager i ovaj album ne želi biti ništa drugo.“

Po izlasku ove adrenalinske bombice ljetos, The Hives su gotovo redom dočekani pohvalama zbog energije, pamtljivih pjesama i povratku korijenima, no pogled na liste najboljih albuma na kraju godine u najeminentnijim glazbenim tiskovinama otkriva da su ih baš svi zaboravili.

Rekli bi da čak nije do njih samih, već do stava i žanra u kojem se kreću. Garažni rock u punk tempu je (opet) u statusu prezrenog atavizma. Dovoljan razlog da na kraju ove godine ne zaboravimo na ovaj uzbudljivi komad glazbe. Uz onaj bitniji; The Hives su pouzdano isto nadahnuti, uzbudljivi, brzi i žestoki kao nekad. Ali vremena očito više nisu ista.

8. Róisín Murphy – Hit Parade

U dva desetljeća nakon razmjerno velike karijere u duu Moloko i par izvanvremenskih hitova poput „Sing It Back“ i „The Time Is Now“, Róisín nije nestala sa scene, njenih pet solo albuma pršte autentičnom kreativnošću i – možda još važnije – prkosnim odbijanjem bilo kakvog kompromisa kako bi se stvorio neki veliki sladunjavi hit. U skladu s tim, divljenje kritike bilo je gotovo proporcionalno ignoriranju šire publike. Sa šestim, pomalo ironično nazvanim „Hit Parade“, nešto se mijenja. Uletio je na peto mjesto britanske liste albuma i debelo nadmašio sve prethodne.

Vjerojatno ni ovaj put publika nije poslušala rock kritičare koji već šesti put tupe jednu te istu priču o tome kakva je Róisín Murphy podcijenjena genijalka, bit će da ima nešto u najavnim singlovima koji su imali čime namamiti publiku. Prije svega u neodoljivom „CoCool“, raskošnoj i izvanredno balansiranoj modernoj-retro pjesmi, pravoj kaši ukusno pomiješanih žanrova, od soula, preko disca do natruha trip-hopa.

„Hit Parade“ je plod kolaboracije na daljinu s njemačkim DJ-om i producentom DJ Kozeom koji je bio zadužen za glazbeno oblikovanje njenih ideja. Jasno je iz slušanja oba opusa, njenog i njezinog, da njegov glazbeni ego nije prevladao. „Hit Parade“ je u srži glazbeni  „rukopis“ eminentan još od Moloka, čitljiv na prvu. DJ Koze je dodao, karikirano, nešto glazbene imaginacije, basa, masnog disco i house beata, gdje je to bilo potrebno. Jer je upravo to Róisín Murphy bilo potrebno…, još od doba Moloka.  Ovo djelo ne samo da je najbolje u njenoj karijeri i jedan od nezaobilaznih kandidata za album godine, već je i kvalificira da je se bez grižnje savjesti stavi u društvo velikana koji su svako u svoje doba bili neka vrsta pop avangarde i svejedno privlačili pažnju širih masa, poput Kate Bush, Princea, Grace Jones ili Bjork.

7. The Coral – Sea Of Mirrors

Čudan su svat ovaj uporni i postojani bend s periferije Liverpoola od samih početaka. Njihov sjajni eponimni debitantski album, iako trpan u žanrovske ladice  s početka milenija, ne samo da je imao malo dodirnih točaka s bendovima iste generacije, u glazbenom smislu je slabo korespondirao s današnjim vremenom uopće. Kao da je držan u vremenskoj kapsuli od 1968. i pušten van 2002., koliko po atmosferi, produkciji, stilu i gardu zvuči kao parnjak remek-djelima The Kinksa („The Kinks Are The Village Green Preservation Society“) i The Zombies („Oddessey And Oracles“), iz prvospomenute godine. Znali su napisati hit (Dreaming Of You), kritika ih je voljela neko vrijeme, a onda su potonuli u zaborav. Ne zato jer su prestali stvarati novu glazbu, nego zato jer nikog, ili je malo kog zanimalo to što rade. A snimili su do ove godine 11 albuma, redom izvrsnih.

Dvanaesti je posebna priča, ne samo što je riječ o sigurno najzrelijoj, već i najkvalitetnijoj kolekciji pjesama njihove sad već preko četvrt desetljeća karijere. Njihov je zvuk i dalje nepogrešivo retro, no zamjetan je zaokret koji bi slušatelju na slijepo bez predznanja o bendu zadao težak zadatak da ih geografski pozicionira. „Sea Of Mirrors“ prepun je tonova i melodija koji The Coral sele preko Atlantika i više nego ikad determinira kao americana band. Ovdje bend  gotovo nigdje ne igra na mišiće, ta su vremena očito odavno prošla, ali to ne znači da nema energije i bilo bi prebanalno ustvrditi tek da su The Coral sazrijeli u svakom smislu te riječi. Jer, iz svake pjesme na ovom toplo melankoličnom djelu izvire plemenita snaga, ovo nisu tek lagane pjesmice, ovo je demonstracija glazbene grandioznosti.

6. Slowdive – Everything Is Alive

Band iz Readinga je 1990. zahvaljujući genijalnom prvom eponimnom EP-u kovan u zvijezde za svoju originalnost, slavljeni su kao jedni od prvoboraca shoegaze scene u usponu. No, ljubav je trajala kratko, samo tri godine kasnije njihov „Souvlaki“ snimljen uz pomoć maga ambijentalne glazbe Briana Enoa, bačen je u blato od strane glazbenih kritičara. Pokazalo se s vremenom da je taj album, puno kasnije prepoznat i rehabilitiran kao jedno od ključnih djela shoegaze podžanra, bio svojevrsna kolateralna žrtva nove omiljene igračke britanskih glazbenih kritičara – brit popa.

Slowdive kao da su shvatili da za njih više nema mjesta pod suncem, dio benda se žanrovski okrenuo prema popu u prilično uspješnom projektu Mojave 3, da bi se u vrijeme svojevrsne shoegaze revitalizacije vratili kao Slowdive prije šest godina. Na drugom albumu poslije ponovnog okupljanja, „Everything Is Alive“ zadržali su neke od slatkih, uhu ugodnih, a nikad vulgarnih pop sastojaka. Inkorporirali čak i zvuk modularnih sintesajzera kojih se ne sjećamo s albuma prije dolaska u dugu hibernaciju.

Njihov zvuk i „arhitektura“ melodija sad su još sanjiviji, „sinematskiji“, ovo je neodoljivi dream-pop u najužem smislu riječi.  Ostalo je nešto od „zida zvuka“ gitara iz originalnog shoegaze doba, a melodijski sastojci koje smo sreli kod drugih samo oplemenjuju današnju eklektičnost ovog zrelog, a i dalje tako svježeg benda. Na „Everything Is Alive“ nisu odustali od eksperimenta i pomjeranja granica, ni slučajno, ali su istovremeno stvoriti pristupačnu, da ne kažemo zaraznu glazbu. Što je u jednu ruku paradoks. Ili sveti gral kojem se nada valjda svaki bend koji ikad uđe u studio? 

5. Baxter Dury – I Thought I Was Better Than You

Glazbena kreativnost, ili možda bolje rečeno nadahnuće, s godinama u pravilu blijedi i pada. I rokeri su ljudi, s godinama se zamore, počnu ponavljati, postanu anakroni ili konzervativni. Kad netko u 50-ima počne u nizu počne izbacivati relevantna i intrigantna glazbena djela, govorimo o iznimci, ne o pravilu. Upravo takva iznimka je Baxter Dury, sin slavnog rock oca Iana, koji nas je 2020. godine počastio izvanrednim retro-modernim, gorsko-slatkim „Night Chancers“ i sad ništa manje zavodljivo zajedljivim „I Thought I Was Better Than You“.

Baxter Dury će u gotovo svakom intervjuu reći da ima sindrom „zamora Ianom Duryjem“. Neće zaboraviti reći da ga voli, ali da mu je dosta usporedbi – od njegovog glasa (koji je logično sličan), imidža, glazbe, stila života…Jer, i Baxtera bije glas boema i on od toga ne bježi, a u današnjem svijetu rock čistunaca  to mu  prije daje auru autentičnosti, negoli kopiranja obrasca. Pa ipak, glavno gorivo ovog albuma je odrastanje uz i u sjeni oca, vraćanje formativnim danima.  Kroz metafore Dury introspektivno izlaže težinu biografskog tereta kojeg vuče za sobom.

Spretan je s riječima,  uvid u njegov unutarnji svijet lišen je patetike i banalnosti, ne i ironije i suptilnog humora. Osim ekstraordinarnih stihova, Dury nudi i vrlo intrigantnu glazbenu podlogu.  „I Thought I Was Better Then You“ je melodijski produkt Baxterovog talenta, sam je snimio demo materijale koje je kasnije u studiju „upeglao“ Paul White, engleski multiinstrumentalist i producent najpoznatiji po radu s hvaljenim reperom Dannyem Brownom i engleskom electro-pop zvijezdom Charlie XCX. Iako se da pročitati da je Dury na albumu skrenuo snažnije ka (američkom) hip-hopu, to bi bila pretvrdo i preusko etiketiranje. Rekli bismo da je „I Thought I Was Better Then You“ prije zanimljiva karika između jednako dubokog i „mamurnog“ basa Sergea Gainsbourga i UK garaže jednih The Streets, negoli West coast hip-hopa.

Kako god da se okrene, davno je ponestalo razloga da se Baxtera Duryja gleda kroz prizmu velikog oca. Vrijeme je da nakon ovog po mnogočemu katarzičnog albuma i sam počne vjerovati u to.

4. Peter Gabriel – i/o

Puna dva desetljeća prošlo je od objave zadnjeg autorskog materijala ovog znamenitog glazbenika i još više otkad je počeo na ovom materijalu. Nije se Peter Gabriel, sad već u poznim godinama, ulijenio ili mu je dojadila glazba. U tih 20 godina Gabriel je odradio sedam turneja, snimao albume obrada, s orkestrom nanovo nasnimavao vlastite stvari, izdao tri live albuma. Kao predani aktivist koji isprazno ne apelira kod predsjednika SAD-a ili pape poput Bonoa, već poduzima konkretne akcije, financira i propagira stare i osniva nove projekte da nam svijet bude bolji, Gabriel je u posljednjih dva desetljeća puno vremena trošio u humanitarne ciljeve.

i/o je zapravo stvaran paralelno kroz vrijeme, u studijima širom svijeta, prepravljan i repariran, ali krajnji rezultat ne prati te činjenice, riječ je o zadivljujuće konzistentnom materijalu. Ne može se reći ni da je u bilo kojem dijelu anakron, niti avangardan, zgusnuta je to kolekcija pjesama magične atmosfere, tipičnog, lako prepoznatljivog „Gabrielovskog“ art popa.

Kad zatvorite oči slušajući većinu melodija s ovog sjajnog djela, teško možete zamisliti da vani sije sunce, prije da rominja sitna engleska kiša po uglavnom sivom horizontu. Nije Gabriel depresivan i beznadan, ali nije nelogično da u svojim godinama kroz stihove propituje starenje, prolaznost, smrtnost, ali i čovjekovu „sposobnost“ da ponavlja greške, da se teško mijenja i kad je suočen s propašću. I dok su teme uglavnom neveselo filozofsko staračke, glas ovog 73-godišnjaka je sve samo ne starački, gotovo nestvarno svjež, ne čuje se baš nikakva razlika u odnosu na dane kreativno/komercijalnih vrhunaca iz sredine 80-ih. Takva je i glazba, za sve one koje afinitet veže za Petera Gabriela preko hit albuma „So“ iz 1986., dobra vijest. Ovo je po radiofoničnosti i melodijski najbliže onom što je radio u to doba iako nema hitova poput „Sledgehammer“ ili „Big Time“, ali veliki umjetnik se ne ponavlja. Uz svoje suradnike kojih se drži od početka solo karijere Briana Enoa, Tonyja Levina, Manu Katchea, Davida Rhodesa, uvijek raspoloženih za otkrivanje novih glazbenih teritorija, Peter Gabriel je s i/o uvjerljivo demonstrirao da je jedan od najinovativnijih i artistički najhrabrijih glazbenika iz 80-ih godina to isto i četrdeset kasnije.

3. Caroline Polachek – Desire, I Want to Turn Into You

Iako je njen prvi bend, zapravo indie pop duo Chairlift imao svojih momenata, čini se da je 12 godina provedenih u njemu za Caroline Polachek iz današnje perspektive, bilo gubljenje vremena. Ili je baš tako moralo biti, tko će ga znati. Znalo se i u to vrijeme da ima potencijala, jer ne dolazi svatko u priliku da mu jedna Beyonce uvrsti pjesmu („No Angel“ iz 2012.) na jedan od svojih albuma. Uglavnom, tek kad se ova rođena Njujorčanka, nakon još malo glazbenog traženja kroz alter ego Ramona Lisa, vratila svom rođenom imenu i prezimenu, pronašla je efektan način kanaliziranja ili možda čak obuzdavanja širine svojih glazbenih horizonata u efektni, zavodljivi, ali ne i banalni pop zvuk.

Rijetko tko je u današnjoj mainstream produkciji (Polachek snima za veliki Sony), gotovo bezobrazno komercijalno šabloniziran i prilično eksperimentalan. Tu njenu posebnost lijepo su opisali u Guardianu riječima da “Polachek figurira nešto kao Kate Bush za generaciju Z, kao producentica i pjevačica zainteresirana za glazbu koja je formalno ekscentrična, bez potrebe da se ikome opravdava za svoju svojeglavost“.

Kad prvi put čujete „Bunny Is A Rider“, mogli bi pomisliti da takve pjesme pjeva Dua Lipa, ali ipak ne. „Pretty In Possible“ s retro prizvukom zvuči kao poznati DNA remix koji je proslavio „Tom’s Dinner“ Suzanne Vega. Možda ipak ne. Naizgled čini da bi „Sunset“ mogao biti i stvar Enrique Iglesiasa, ali ne, ne bi. „Blood And The Butter“ nije producirao William Orbit, no kao da je ispala s njegovog i Madonninog remek-djela „Ray Of Light“. Ali, zamalo.  I tako jedno 12 puta, koliko ovo impresivno pop djelo broji pjesama. „Desire, I Want to Turn Into You“ je poput vremeplova kroz bližu i, tu i tamo, dalju pop prošlost. Ali s debelom crtom podvučenim „disclaimerom“.  Svaka od pjesama ima neki twist, neku alternativnu notu, kao da je netko namjerno izvukao sastojak koji jednu pjesmu čini „običnim“ pop hitom iz popodnevnog radio programa.

2. Young Fathers – Heavy Heavy

„Heavy Heavy“ četvrti je i najbolji uradak rasno miješanog trija iz Edinburgha na kojem treba kopati dugo da shvatimo  da imamo posla s nečim sasvim drugačijim. Početak uvodne „Rice“ zvuči kao da je netko na LSD-u remiksirao neku stvar Nancy Sinatre iz sredine 60-ih, a onda se iz sekunde po sekundu pjesma razvija u pravcu sve frenetičnijeg afro tribalnog ritma. „I Saw“ je pak opako ritmična koračnica u kojoj kao da Tricky na stereiodima sreće oštri dance punk.  Ubojiti uvodni trio pjesama zatvara fascinantna „Drum“.  Pljeskanje i furiozni ritam od 162 BPM-a stopljeni s „propovijedi“ vokalno sugestivnog  Alloysiousa Massaquoia pretvaraju se u neku vrstu ekstatičnog i divljeg gospela. Dakako, ovo „gospel“ treba shvatiti u najširem mogućem smislu riječi.

I dok su se na debiju 2014. godine predstavili kao primarno hip-hop bend, a na drugom samo godinu kasnije „White Men Are Black Men Too“ zaokrenuli poprilično svoju priču i zazvučali kao minimalističko-psihodelična pop ili r&B verzija također Škota Jesus And Mary Chain, prošli album „Cocoa Sugar“ najavio je neku vrstu sazrijevanja bez gubitka želje za otkrivanjem novih glazbenih krajolika koje je teško pospremiti u neku od već otvorenih glazbenih ladica. Ovdje su opet pomaknuli granice. Biti unikatan u današnje vrijeme, kad se čini da je već sve odavno odsvirano, je samo po sebi prilično postignuće. Kad se ta unikatnost kao na ovom albumu pomiješa s nadahnutošću i činjenicom da su – uz svu beskompromisnost i intenciju da se poznate glazbene granice poguraju još malo dalje – Young Fathers ostali melodični i zabavni, „Heavy Heavy“ je mali glazbeni trijumf.

1. Geese – 3D Country

Bruklinška petorka gotovo je pukim slučajem ostala na okupu nakon što su još kao srednjoškolci snimili svoj debi, ono što će se kasnije zvati „Projector“. Naime, paralelno sa završetkom demo snimki, neki od članova benda upali su na prestižne glazbene akademije Oberlin i Berklee i nisu puno dvoumili (a njihovi roditelji pogotovo), između neizvjesne glazbene budućnosti i sigurne akademske karijere. I onda je došla pandemija, pa su njihove snimke postale predmet natjecanja diskografskih kuća jer su u njima prepoznali (komercijalni) potencijal. Nakon potpisivanja ugovora s ambicioznom etiketom Partisan (Fontaines D.C. i IDLES su neki od njihovih pulena), fakultet više nije bio opcija. Na žalost njihovih roditelja, i na sreću poklonika rock glazbe.

I dok je njihov debi sjajna, ali ipak klasično koncipirana i izvedena kolekcija pjesama, „3D Country“ je sasvim drugačija zvijer.  Kaotičan, a opet na neki čudan način sjajno balansiran, samo raste u ušima sa svakim slušanjem. Posebno kad imate na umu da su ga snimili jedva punoljetni ljudi.

Frontmen Cameron Winter pjeva s fanatičnom posvećenošću, s nevjerojatnom paletom tonova uz levitiranje na rubu ekstrema. Na trenutke je to urlanje, pa čak i kreveljenje, poput poludjeloga hihot, na trenutke šmekerski croonerska vokalna elegancija, tanani falseto koji će podsjetiti i na Thoma Yorkea pa u sekundi otići u dubinu zajebantsko opuštenog basa Franka Zappe. I dok je na prvom albumu samo konvencionalnim stilom naznačio što sve može sa svojim glasom, ovdje kao da ga je pustio s lanca. I nije to jedina poveznica sa Zappom, općenito Geese kao da su kod pripreme ovog djela čitali (nepostojeće) Zappino uputstvo za upotrebu improvizacije, glazbenog eksperimenta i nonkonformizma.

Geese kao da podmeću bombu pod glazbenu ostavštinu, aktiviraju je, na komadiće rasturaju i onda te šrapnele sastavljaju na prekrasno nesavršen način. „3D Country“ bez obzira na ime ima najmanje veze s countryjem, ovo je – okarakterizirajmo to tako –  psihodelični post-punk s debelom njujorškom patinom iz bliže i dalje glazbene prošlosti od Televisiona, preko Strokesa i Rapture do Parquet Courtsa. Ali svako novo slušanje navodi da se u pokojoj sekundi pomisli „ovo sam negdje čuo“, pa se možda u ritmu, gitarskom solu ili vokalu poklopi suzuvučje iz asortimana Allman Brothersa, King Crimsona, Santane, Tonya Joea Whitea, Scotta Walkera…

3D country je poput vožnje „vlakom smrti“ u luna parku. Adrenalin vam raste, srce počne tući jače, tu i tamo vam bude malo slabo, na trenutke vas je i malo strah jer ste čas dolje, čas gore, čas stojite, čas se strmoglavljujete u bezdan. Kad pristanete na kraju u slatkom umoru i sretni što ste živi pomislite „kakva je ovo vožnja bila!“.