Nenad Rizvanović, novinar, pisac, rođeni Osječanin koji živi i radi u Zagrebu. Ahmed Burić, pisac, novinar, rođeni Sarajlija kojeg iznimno štuje sva regija, posebice slovenska publika. Rizvanović, onaj koji u zadnjim svojim knjigama, pogotovo onoj »Brodovi nad gradom«, piše lijepu posvetu rodnom Osijeku. Burić koji je na albumu »Sin pustinje« pustio svoj bariton da govori i pjeva vlastite stihove onako kako je to skladao, uglazbio Damir Imamović, nesumnjivo svjetska i autorska, i pjevačka, i producentska zvijezda. Netko dobro reče, ili napisa, kako je »Sin pustinje« jedan od najdojmljivijih zagrljaja stiha i glazbe. Sad su, pak, Bure i Rizva napravili slično, »zagrlili« se isto, a drugačije. Burić je uglazbio Rizvanovićeve stihove. I to taman tako da za koji dan, u izdanju izdavačke kuće Dallas Records, na tržište izađe album »Valceri iz Translajtanije« u izvedbi Ahmeda Burića i Translajt Orkestra.

A sve je počelo, kako to već biva, gotovo slučajno, koliko god bilo negdje sudbinski odavno zapisano. U početku tako, štono bi se reklo, bijaše riječ.

– Rizva je napisao knjigu »Valceri iz Translajtanije«, došao do mene u Sarajevo s rukopisom i rekao: »Daj da vidimo što je ovo!?« A to je zapravo priča o nekoj fikcionalnoj bandi koja putuje Slavonijom. To je, kako sam je to vidio, nešto između Divlje horde i Đuke Begovića. I kad gledaš sve te stvari jasno ti je da se to sve moglo dogoditi i nije se moglo dogoditi. Ima tu veza i s 30-ima prošlog stoljeća i s ovim vremenom. Ima taj neki ludi kabaretski zamah. A mene je negdje uvijek vuklo da napišem nešto da nije klasičan rock and roll, da nije ono da si napisao tekst koji mora imati strofu-strofu-refren, pa da ubaciš neki mol i onda to netko otpjeva, dal’ gore dal’ bolje, odsvira relativno dobro i tako se to spakira. Mene je tu zanimala šira forma – u dahu će Burić.

Stara Vegas gitara

Pričamo okruženi, igrom slučaja, knjigama. Pričamo dok se novinar dvoumi je li nam biti na »vi« kako struka traži ili na »ti«, kad već odavno ima sreće poznavati i Rizvu i Bureta baš kao i ono što rade. Pa mu je lako zamisliti sve.

– Onda je došla korona. Ja u Zagrebu čekam rezultate testa na koronu da mogu u Sloveniju, a Rizva kod kuće ima jednu staru Vegas gitaru. Stavio sam žice na gitaru, sjeo i polako počeo smišljati glazbu za Rizvine pjesme. Kad sam otišao u Novo Mesto svog sam druga Igora Ilića, koji je bio tonski snimatelj i glazbeni je koproducent ovoga svega, pitao bi li on sa mnom napravio tih četiri, ili pet demo snimaka koje sam zapisao, tek da vidimo kako to izgleda – priča Burić.

I otišli su zatim oni u studio koji imaju Ilić i Tomislav Jovanović Tokac, pjevač grupe Dan D, za kojeg će Burić reći da je slovenska pop rock zvijezda, pa uradili demo, sklopili pjesme.

– Vratio sam se u Zagreb, pustio to Rizvi i Rizvi se dopalo. To je tad bilo onako na jedno 60 posto. Zato je trebalo da dođe Toni Kitanovski – podvlači Burić.

Toni Kitanovski je makedonski jazz gitarist. Toni Kitanovski svira na »Sinu pustinje«. I onomad kad su svirali u Kopru pustio je Burić Toniju demo s uglazbljenim Rizvinim pjesmama.

– A on je, s onim svojim američkim akcentom, rekao: »Ja ću ovo producirati.« E, kad je Toni rekao da će producirati, e onda ja više nisam imao dileme treba li to raditi ili ne – iskreno će Burić.

Priča ide dalje. Burić pomalo uklapa u sve još nekih svojih ideja, nešto na usnoj harmonici, nešto na blok-flauti. Jer, kako veli: »Kad nešto uzmeš, onda ti se nešto i otvori.« Valjalo je pomalo sve to i snimiti.

– Otišli smo u studio, došao je Toni koji je praktički guru balkanskog džeza, došla je Melika Hadžić, violinistica koja ima neke opake škole po svijetu, Žiga Golob je rekao da bi svirao i to mi je bila čast jer Žiga svira s najopasnijim tipovima. I kad sve skontaš, to je stvarno neka super skupina. Ili, kako Toni reče: »Ja mislio da će ovo bit’ zajebancija, a ovo stvarno album!« – smije se Burić.

Zagrljaj stiha i glazbe

Pa su snimljeno puštali malo raji, a kada se pojavio SABAH sa svojim natječajem i kad su se dobila neka sredstva, sve se dalo sklopit’ u cjelinu. I Burić će reći kako su na neki način »Valceri iz Translajtanije« u jednom smislu logičan nastavak »Sina pustinje«, a opet u drugom nekom smislu sve je drugačije. A »Sin pustinje« je, uvijek se sjetiti valja, divan zagrljaj stiha i glazbe.

– Postoji knjiga »Sabrana djela Billyja Kida« što ju je napisao Michael Ondaatje koja je bila neki literarni uzor, ali veći uzor je bio »Treći svijet« Haustora koji na sličan način govori o Trećem svijetu u Africi. Ja sam progovorio o nekoj imaginarnoj Translajtaniji. To nije Austro-Ugarska, to je je panonski prostor koji je fikcionalan, koji ne postoji, ali sam ga izmislio na određen način onako kako je Rundek svoj dječački svijet vidio u Africi – priča Rizvanović.

Godina je 2019. kada Burić uređuje »Valcere«.

– Dok smo uređivali knjigu, rekao mi je: »Ja tu čujem neku muziku.« Njega je to što čuje kopkalo dosta dugo. I kada je shvatio u »Sinu pustinje« da svoj kompozitorski talent može pretočiti u skladbe, te su mu pjesme u kojima je davno čuo muziku bile zgodan početak za takav rad – ističe Rizvanović.

Reći će on da je album nastao iz neke zajedničke glazbe koju su slušali, od sve one muzike koja je nastala iz poezije.

Foto Vedran Peteh

– Mislim da je to fikcionalna sinteza različitih utjecaja, a opet sve je to stvarno. Jer kad čuješ tu glazbu vidiš da je došla iz jednog prostora koji je podjednako poznat i u Međimurju i Slavoniji, ali nije narodna muzika nego je rock muzika. Onda je Toni donio neke čudne afričke, i ove i one zvukove, i sve se nevjerojatno složilo – kazuje Rizvanović.

Divlji jugoistok

Novinar, koji je imao tu privilegiju da sluša snimljeno, priznaje da mu se sve vrijeme slušanja činilo da je, recimo, k’o kakav kauboj koji jezdi dobrohotnom ravnicom. Ma, svejedno se, nakon svih tih dalekih puta prostranstvima, uredno vraćao kući, pjesmi »Rondel« u kojoj jedan Ištvan mašta kako ljubuje s jednom Maruškom.

– Slavonija je Divlji zapad! Ili je cijeli ovaj prostor Divlji zapad!? Neki dobar Divlji zapad – otelo se novinaru.

– Divlji istok. Divlji jugoistok – na to će skoro uglas, smješkajući se dakako, Burić i Rizvanović.

Burić priču vraća još mrvu unatrag.

– Kad se muzički gleda taj nastanak bluesa, odnosno nastanak američke muzike, ona zapravo nastaje iz dva pravca: jedan je to što sviraju afrički crnci, a drugi je to što donose europske izbjeglice sa svojim baladama. Budući da živimo u svijetu izbjeglica nekako mi je potpuno normalno izgledalo da se to spoji na ovaj način. Taj »Rondel« je upravo to. On ima jednu blues dimenziju, a s druge strane ima tu molsku tugu koju ima i u panonskome i u ruskim stepama. Te se skale razlikuju u vrlo malo tonova. Zapravo, treba pogledati što ima unutra. Sve te stvari su najbolje kad ih nađeš pa ih otvoriš. Ako to što nađeš unutra liči na tebe, e to je muzika – definira Burić.

Čini se čovjeku sa strane kako je sve to lako, okupiti sjajne glazbenike, snimati u ozbiljnom studiju ozbiljnu i drugačiju glazbu, album koji traži da ga se čim češće izvodi u zadimljenom nekom dobrom džez-klubu, klubu kakvog danas, nažalost, u nas nema.

– Nisam sudjelovao u snimanju glazbe, ali mogu se složiti da je sve išlo neviđeno lako. Kao da je ta glazba već postojala negdje i samo ju je trebalo pronaći i staviti u neki kontekst. Kad god je Bure puštao demosnimke, koje su bile vrlo hermetične, svi su odmah znali ili čuli o čemu se tu radi. To i jest nastalo iz zajedničke ideje da je ta glazba svima poznata i jasna odakle god da jesu. Kao neka univerzalna šifra – kaže Rizvanović.

Just be yourself

Burić će pak spomenuti činjenicu da dnevno izlazi na platformama nekoliko desetaka tisuća pjesma.

– I ako sviraš u poznatoj formi ne znam baš da će te netko čut’, sumnjam. Ali ako probaš učiniti pomak u nekom smislu, onda možda i hoće. Ovdje neke pjesme traju minutu i 17, minutu i 20, neke četiri minute. Nisam se htio držati takozvanog radioformata i tu mi je pomoglo što je Toni takav kakav jest. On nema, džezeri nemaju, nikakav problem da im pjesma traje sedam, osam, deset minuta. Oni nisu opterećeni k’o mi rokeri – veli Burić.

E da, rokeri. Reći će Rizvanović kako je više slušao Lou Reeda neko čitao Walta Withmana, baš kao što će reći da pjesme što čine njegovu zbirku imaju glazbenu supstancu u sebi koju je Burić preveo na svoj muzički način.

– Ali, još jednom kažem, nevjerojatno je u kreativnom procesu sve išlo lako – veli Rizvanović.

Glatko ide i slušanje. Priznaje novinar dvojcu da ga je ova glazba svako malo tjerala da zacupka, zapleše.

– Diže na noge i »Sin pustinje«, ali … – zaustili smo.

– Ali je malo »ukopavanje« – smije se Burić.

Foto Pavle Kovač

Koliko je uopće Buriću pomoglo to iskustvo rada na »Sinu pustinje«, tom posve neuobičajenom spoju stiha i glazbe?

– »Sin pustinje« je k’o prvo dijete i onda oko njega imaš najveće brige. Sve poslije što se pojavi, ako je hvala bogu živo i zdravo, sve nekako ide lakše. I lakše i teže. Bog zna što će s ovim bit’, ali kad poslušam ovu ploču ja sam sretan. I puštao sam je različitim profilima ljudi, od profesora na muzičkim akademijama do ljudi koji samo vole muziku, i manje više su dojmovi ovakvi k’o i tvoji. To znači, što bi se reklo – Just be yourself! Kad dođeš iz sjeverne Afrika u centralnu, nema puno razlike. Tako su nekako Bosna i Slavonija isti svijet. Kad to skontaš lakše ide. Zanimljivo je što je to panonska muzika u jednom smislu, a samo je Rizva iz Panonije. Nešo (Nenad Kovačić op.a.) i Tani (Toni Kitanovski op.a.) svakako sviraju afričko. Nešo je učio po zapadnoj Africi ritmove, istraživao, a Tani ode sad u Kongo tamo osnovati džez-školu – priča Burić.

Važan doprinos

Važan su doprinos dali i spomenuti Tomislav Jovanović Tokac te mlada zadarska glumica Maruška Aras. Pa dok Tokac pjeva i na slovenskom, Maruška je tu onaj ženski glas.

– Neke su pjesme imale i imaju ženski glas, zato je ona tu. S druge strane, ta pjesma na slovenskom, barem se meni čini, bolje zvuči nego hrvatski original. Ta nova dimenzija je zapravo stara dimenzija. Slavonijom protiče Drava. To je ista Drava k’o i slovenska Drava. Svud je danas ta neka reparcelizacija, rastvaranje, a mi smo krenuli potpuno drugim putem, u sastavljanje prostora, jer se vidi da je to sve negdje isto, slično, tek malo drugačije, da je prepoznatljivo. A opet i neočekivano je i novo. Svi su zamišljali ovu ploču puno drugačije, dobili su ono što nisu očekivali. Jer tu ima tamburica, ima violina, ali u drugim formama. Slično, a drugačije – ističe Rizvanović.

A i šteta bi bila, iskreno će Burić, ne »iskoristiti« Tokca.

– On je izbjeglica iz Karlovca koji je došao u Sloveniju gdje mu je živjela sestra i tamo s hrvatskog, koji mu je materinji jezik, prešao na slovenski i postao vjerojatno najvažniji slovenski autor u ovom trenutku. On je fenomenalan pjevač i njega je bila grehota ne iskoristiti. On što on može otpjevati može vrlo mali broj pjevača, govorim u tehničkom smislu. On pjeva Petera Gabriela, Bowieja. Njemu što daš on razvali. S druge strane, neke stvari se bolje čuju u prijevodu. Kad netko dobro prevede poljskog pjesnika recimo, ti čuješ sve te valere k’o da znaš poljski, a ne znaš. Ja imam nešto iskustva s prijevodom poezije sa slovenskog i stvarno ga je bilo šteta ne uzeti. A i Aras se pojavila kao malo neko čudo. I još se zove Maruška, kao lik iz pjesme. Uglavnom, to je neka banda i grupa jataka, prirodnih saveznika – poručuje Burić.

Rizvanović će reći kako je Tokac donio liriku koja je postojala u poeziji, ali nije bila iskorištena, jer je Bure radio u nekom drugom registru. A Maruška….

– Maruška je donijela svoje. Ona je iz Zadra, ali ona je iz tog svijeta alternativne glazbe, alternativne kulture. Čim je sve čula, rekla je: »Ja želim to raditi!« To i je čar svega, jer njen je doprinos neusmjeren i neposredovan, samo njen. Kao da je svatko imao nešto važno za reći na tu temu. To je tako ispalo. Nisu to bile neke racionalne odluke, nego su svi koji su pjesme čuli imali potrebu nešto svoje dati – jednostavno će Rizvanović.

S obzirom na sve rečeno dade li se to reći da je svijet glazbenika mrvu bolji od svijeta književnosti, da su odnosi među akterima malo drugačiji!?

– Ja stvarno volim ploču iz 80-ih koja se zove »My Life In The Bush Of Ghosts« Briana Enoa i Davida Byrnea, ploču koja poetski najavljuje sve ono što će se kasnije događati u toj anglofonoj muzici 80-ih nastaloj iz afričkih korijena. Tek sam nedavno došao do knjige prema kojoj je ploča nastala i shvatio da mi knjiga uopće nije nešto. Kopao sam da do nje dođem i onda sam shvatio da mi knjiga i nije tako draga kao ploča. Možda je sve u tome da ti na različite podražaje različito reagiraš. Najveća greška pop muzike, najveća njena manjkavost meni je to što ljudi slijede formalne obrasce kako se nešto radi. Toga u džezu nema. Toga je manje i u world musicu. U tom smislu kad pitaš je li svijet glazbenika bolji nego svijet literature, on je šareniji. On je, Pave, šareniji. Svijet literature je manje-više k’o svijet pop muzike. Znaš što od koga možeš očekivati. A ovdje ima nešto drugo – mudro će Burić.

Stvarnosna podloga

Damir Imamović uzeo je Burićeve pjesme pa ih uglazbio, dao im neko drugačije čitanje. Burić to isto uradi Rizvanovićevim pjesmama. Možda ničeg tu ne bi bilo da nisu među njima veza jake, razumijevanje veliko.

– Tajna je da tajne nama. Tajna je u najobičnijem zajedničkom slušanju ploča i čitanju knjiga. Ta fikcionalnost svega je izašla iz jednog zajedničkog iskustva, ali ona nije izdvojena iz životnog svakodnevnog iskustva. Koliko god da su likovi fikcionalni kada sam pisao ja sam imao na umu stvarne ljude. Ima tu jedna stvarnosna podloga – podcrtava Rizvanović.

– Uf! Znači Maruška je stvaran lik! – s veseljem će novinar, baš kao da mu je Ištvan ime.

– Maruška je fikcionalizirana – smije se Rizvanović.

– A tajna je u totalnom nogometu (smijeh). A ja sad moram reći nešto na svoju štetu i to kao navijač Veleža, to da da se tom modelu totalnog nogometa najviše približio onaj Ivićev Hajduk. Ako se radi tako, mislim da je onda to ta mentalna veza o kojoj govoriš, ta neka »zajedničkost« koja nije isforsirana, nego je ravnopravnost – sublimira Burić.

Ili je, a ni to nije nemoguće, u pravu i Rizvanović kada kaže da je ovo ploča napravljena bez ikakvog predumišljaja.

– Možda je to tajna njenog mogućeg uspjeha, to što ništa nije napravljeno na mišiće – veli Rizvanović.

Da ništa nije napravljeno ni s predumišljajem, ni na mišiće, zna i autor ovog teksta koji je bio upućen u neke od faza nastajanja albuma. Začudo, ili baš naprotiv, i kad su se kreativni puti činili najblaže rečeno začudno originalni i neuobičajeni nikada nije bilo skepse da od tog neće biti ništa. Reći će Burić, tako je to kad si u sigurnom okruženju. To sigurno okruženje u kojem se stvarao ovaj album dalo je uradak od kojeg se čovjek ćuti bolje. Panonski kauboji, vestern austrougarski, Istok koji je Zapad, i to divlji, a opet pitom nekako jer nam je znan. I sve u valceru, jer tako to bude kad su valceri iz Translajtanije.

Kad se skupimo, bit će doživljaj

Album »Valceri iz Translajtanije« uskoro će u one bolje trgovine s pločama. A onda će glas trebati širiti dalje. Kako to učiniti da je najbolje, da najdalje dopre!?

– Ne znam, možda pozorište. Dosta muzike koje sam ja slušao bazirano je na teatru. Kad smo svirali »Sina pustinje« u Podgorici, direktorica festivala FIAT, redateljica Ana Vukotić je rekla: »Ovo je pozorište.« Ja joj tad rekoh: »Vidjet ćeš sljedeći album, on je još više pozorište« – veli na to Burić.

Rizvanović će pak kazati da tu ima neki mjuzikl rudimentarno sakriven, taman i za kazalište. No, istina je i to da nije lako okupiti društvo u kojem je bubnjar iz Zagreba, basist iz Ljubljane, gitarist iz Skopja, violinistica iz Sarajeva…

Ili što kaže Burić: »Gadno je malo za skupit’ nas, ali kad se skupimo mislim da će biti doživljaj.«

– Na svim adresama gdje bi mi željeli nastupati već su reagirali pozitivno i žele da smo u tim nekim prostorima. I to je već sad ohrabrenje da će ploča biti predstavljena u nekim najelitnijim prostorima. To pokazuje da svi žele malo drugačiju glazbu, nešto što je novo i zanimljivo, a tiče se svih na neki način – kaže Rizvanović.