Proteklih tjedana aktivne pratitelje domaćih i svjetskih zbivanja zapljusnuo je val vijesti koji je zabrinjavajuće velik broj persona iz područja glazbe i umjetnosti neočekivano otrgnuo iz njihovih uobičajenih medijskih sekcija, najava koncerata i albuma, pokojeg ozbiljnijeg intervjua ili sve pokojnijih recenzija. Bez svog pristanka, glazbenici s imenom i prezimenom odjednom su se našli u žiži javnih skandala koje je prouzročila politički motivirana zabrana njihovih nastupa, postavši predmetom rasprave onog tipa kojeg će se tek rijedak pojedinac distancirati bez da najprije žučno deklarira u čiji se binarizam ufa.

»Ne« Watersu, »ne« Kulišu

Tako su u Njemačkoj, centru europskog horizonta i mjestu projekcije naših najdubljih nada, točnije u Frankfurtu na Majni, gradski vlastodršci odlučili kako je legendarni glazbenik i nekad član slavnog Pink Floyda Roger Waters u njihovom gradu nepoželjna ličnost te mu zabranili da ondje u svibnju održi svoj koncert. Ne zamarajući se logičkom opravdanošću ili istinitošću svog vrijednosnog suda, već vodeći se vlastitim instinktom za Verbot, Grad Frankfurt Watersa je optužio za »antiizraelsko ponašanje«, kazavši kako se gitarist usudio usporediti Izrael s južnoafričkim apartheidom, što je prema implicitnom čitanju gradskog samoopravdanja stav koji se u njih kažnjava cenzurom. Vješto izbjegnuvši spomenuti ime »Palestina« kojim bi se dala natuknuti prava narav Watersovog aktivizma, iz Frankfurta su – u pasivu – proglasili da je riječ o »osobi koju se smatra jednom od najpoznatijih antisemitista na svijetu«, šutnuvši glazbenu ikonu u kantu s najgorim neonacistima i poricateljima holokausta.

Nešto drugačija, ali u osnovnim konturama identična priča istovremeno se odvijala u našoj nedostojnoj, perifernoj močvari iz koje su snalažljiviji žapci s čežnjom gledali u prekogranični đardin. U Puli je gradonačelnik Filip Zoričić bio nešto hrabriji od svojih sjeverozapadnih uzora te je ponosno stao iza zabrane već rasprodanog koncerta u pulskom Domu sportova »Mate Parlov«, originalno zakazanog za 25. ožujka. Mnogi neupućeni u narodni glazbeni izričaj tada su po prvi put čuli imena pjevača Duška Kuliša i Dragana Kojića, odnosno pjevačica Ane Bekuta i Zorane Mićanović, žrtava jednog osobnog hira koje su indirektno optužene za moralnu nepodobnost koju navodno podrazumijeva asocijacija s balkanskim. Na signal Zoričićeva kreketa »promovirat ćemo i čuvati identitet građanske, europske i mediteranske Pule« po svojih 5 minuta medijske slave oduševljeno je poskočio i osječki gradonačelnik Ivan Radić. Valjda zamislivši nešto nalik Goetheovom gradu, Radić je umirio osjećaje svojih (malo)građana i skupio par najjeftinijih političkih poena proglasom kako od Osijeka želi učiniti »modernu, urbanu srednjoeuropsku metropolu«.

Rusko je zlo

Ipak, među glazbenim deliktima krajem veljače najveću europsku pozornost izazvalo je kijevsko otkazivanje kultnom bendu Laibach, slovenskim avangardistima koji četrdeset godina uspješno odolijevaju getoizaciji u isključivo kulturne novinske rubrike. Ova umjetnička skupina, čiji je poznati imidž disidentstva, provokatora i jahanja po granicama dozvoljenog duboko utkan u njihov kompletni vizualno-auditivni performans, trebala je 31. ožujka u dvorani Bel Etage u Kijevu održati svoj nastup »Eurovision« pod najavom »Laibach vodi Euroviziju natrag u Ukrajinu – tamo gdje pripada i tamo gdje se ostvaruje jedina prava i realna vizija Europe«. Premda je plan prošao primarnu političku provjeru, jer gradonačelnik Vitalij Kličko i njegovi suradnici imaju ponešto važnijeg posla od blejanja u kijevski koncertni kalendar, blasfemija sa zapada nije mogla učiniti ništa što bi ju propustilo kroz kontrolnu točku naelektrizirane Facebook brigade. Kako stoji u Laibachovim odgovorima Novom listu, ukrajinska publika na društvenim mrežama bend je napala zbog njihovih »izjava o širim razlozima ovog rata koje nisu bile potpuno sinkronizirane s narativom kojeg uporno ponavlja ukrajinska strana«.

No, iako su iz Laibacha prihvatili zahtjev organizatora koncerta, te ga čak zamolili da on u njihovo ime sastavi izjavu u kojoj se kaže kako bend »bezuvjetno podržava ukrajinsku stranu u borbi protiv ruskih okupatora«, ovaj proglas naziva »Laibachova poruka ukrajinskoj publici ususret kijevskom koncertu« nije stišao kontroverzu. Njihov dodatak na složenu izjavu koji kaže »Da ne bude zabune – mi volimo rusku literaturu, glazbu i umjetnost. Volimo Dostojevskog, Bulgakova, Čajkovskog, Skrjabina, Majakovskog, Tatlina, Rodčenka i El Lisickog – da imenujemo samo nekolicinu – i uvijek ćemo ih voljeti« kod ukrajinske je javnosti interpretiran kao klasična provokacija poznatih provokatora, a ne kao etički nužan naglasak kojim članovi benda žele ostati dosljedni svojim načelima. Za javnu potvrdu kako je Laibach otkazao sve planirane nastupe u Rusiji i kako u svakom medijskom nastupu osuđuju rusku agresiju više nikog nije bilo briga.

Situaciji nije pomogla niti nesmotrena greška promotora koji se brže-bolje htio pohvaliti kako upravo on organizira prvi koncert strane grupe u Kijevu od početka invazije, dok je neistinitost ove najave dolila ulje na vatru priče kako Laibach koristi laži i ukrajinsko ime za svoju besramnu samopromociju. Pritisnuti organizator naposljetku je odlučio otkazati koncert, odgovorivši glazbenicima kako njihova tvrdnja o Rusiji kao glavnom, a ne jedinom agresoru nije prihvatljiva te na kraju poentiravši »Za nas je sada sve rusko otrovno. Ruska književnost je zlo, ruski jezik je zlo, sve rusko izaziva samo mržnju. Vidim da to niste znali, ali vaše su izjave izazvale nemalo ogorčenje«.

Anti-ukrajinski narativ

Ne treba previše objašnjavati kako je kontekst oružanog sukoba u kojem ginu civili, ukrajinski vojnici i ruski Specnazi ovu aferu medijski amplificirao, a Ukrajincima pružio priliku za još jedno u nizu identitetskog zbijanja redova. U svom javnom obrazloženju iz Bel Etagea naveli su kako su koncert otkazali »da se Ukrajinci ne bi razdijelili u različite tabore i da bi se maknuo uzrok razdora«, usput gurnuvši optužnicu Laibachu za »nastavak širenja anti-ukrajinskih narativa«. Kazavši da je namjera kijevskog koncerta bila »iskrena podrška ukrajinskom narodu u pravednoj borbi protiv ruske vojne invazije na ukrajinski teritorij«, novinskim upitima bombardirani bend svesrdno odbija ovu tvrdnju.

Ipak, u sredini ove priče treba prepoznati da se, ako ukrajinski narod ili barem njegov glasniji dio ovakav oblik podrške ne želi, o odluci kijevskog organizatora ne treba previše raspravljati. Ignoriranje velikog pritiska bijesne publike vrlo bi vjerojatno rezultiralo dodatnim raspirivanjem mržnje u društvu ionako prepunom nasilja te najgorim posljedicama po sigurnost članova Laibacha, organizatora i upravitelja koncertne dvorane osobno, zbog čega osudom na njihov račun ne postižemo mnogo. Ono što nikako ne treba prihvatiti je inzistiranje na kolektivnoj odgovornosti za političke poteze Kremlja, kao ni odmazda nad ostavštinom i djelima onih koji s Putinom ni teoretski ne mogu imati nikakve veze, a posebno kada mu se glasno suprotstavljaju.

Nažalost, ovdje se radi o širenju načinu jednog pogrešnog rasuđivanja. Nakon što je prožela ukrajinsko društvo, poluracionalna i sve snažnija rusofobija dobrano je metastazirala po cijeloj Europi, koja je ovu ideologiju objeručke prigrlila kao tobožnji izraz istinske volje traumatiziranog ukrajinskog bića, umjesto da ju odbaci kao mazanje očiju kojim tamošnji politički vrh skriva protudemokratske političke prevrate, postmajdansko djelovanje koruptivnih pipaka, državno sankcionirano nasilje nad civilnim stanovništvom i oligarhijsko ratno profiterstvo koji su proždrli sve temelje nekadašnjeg etničkog, kulturnog, jezičnog pluralizma u Ukrajini. Sudjelovanje u ovom »ili si za nas ili si protiv nas« ultimatumu označava pristajanje na definiciju onih koji bez rezerve tvrde da je sve rusko anti-ukrajinsko, a sve ukrajinsko anti-rusko, odnosno reprodukciju sumanute i idiotske polarizacije u službi mržnje, nasilja, rata i njihovih javnih zagovornika.

Ovo je lekcija koju su Laibachovci, njihovi obožavatelji i iskreni vjernici u univerzalnost umjetnosti morali naučiti na neugodan način, ispadajući naivne žrtve neshvaćanja činjenice da Ukrajini nije potrebno dovoditi europsku kulturu, jer je europeizacija proces kojeg su Ukrajinci već temeljito odradili. Upravo je kulturni sektor u zemljama Europske unije jedan od prvih prepoznao imperativ služenja aparatu cenzure, otkazavši koncerte ruskih izvođača i izvedbe skladbi odavno mrtvih kompozitora, predstave temeljene na djelima ruskih autora i ostala kulturna događanja s ruskim predznakom. Lišo nisu prošli ni ruski sportaši koji u velikoj mjeri trpe zabrane sudjelovanja i diskriminaciju na temelju porijekla, a o zabranjenom kretanju državljana, pa čak i životinja, s putovnicom Ruske Federacije, da i ne govorimo.

Upravo takav europski modus operandi povezuje slučajeve ciničnog pranja prljave njemačke savjesti kojim se Rogeru Watersu lijepi etiketu mrzitelja Židova, nemuštog hrvatskog krojenja kulturne slike s primjesama autokolonijalizma, gdje seljačine ne ispadaju oni s tamburama i harmonikama, te ukrajinske politike kulturnog samosakaćenja. Stoga se najveća suštinska razlika kijevskog pro-ukrajinstva u usporedbama s frankfurtskim pro-izraelstvom i pulsko-osječkim pro-miteleuropejstvom mjeri tek u transparentnosti namjera, svojevrsnoj iskrenosti i otvorenosti kojima se ukrajinski nacionalizam obračunava s neprijateljima u sferi tzv. kulturnih ratova.

Povratak kulturnog autokanibalizma

»Otkazivanje Eurovizije vol. 2« samo je posljednji u čitavom nizu primjera koji pokazuje na kakav praktični način djeluje agresivni anti-ruski sentiment. On je u Ukrajini već zauzeo razmjere sveobuhvatnog državnog programa koji se, znamo mi dobro, upražnjava i u destrukciji kulturnog naslijeđa i simbola, poput rušenja spomenika ili uništavanja književnog fundusa. U posljednjih devet godina ukrajinsko su tlo poljubile brončane verzije književnika Aleksandra Puškina i Maksima Gorkog, generala Nikolaja Vatutina iz Drugog svjetskog rata koji je Kijev oslobodio od stranih okupatora sa zapada, sovjetskog vođe Vladimira Iljiča Lenjina pod kojim je Ukrajina postala međunarodno priznata republika i drugih značajnih ličnosti iz ruske i zajedničke sovjetske povijesti. Katastrofalna optika nije tangirala ni primjerice voditelje kijevske knjižare »Sjajvo knigi« (Sjaj knjiga) koji su do zapadne publike stigli zbog svoje kampanje »reciklaže« djela ruskih autora i komada napisanih na ruskom jeziku. Proglasivši svoj rad »snažnim činom ukrajinskog odbijanja ruske umjetnosti«, ovi su djelatnici u kulturi svoj narod pozvali da sudjeluju u kulturocidu, točnije čišćenju svojih domova od neprijateljske baštine čijom će se prerađenom sirovinom financirati oružja.

Vrlo je vjerojatno da obujam neselektivnog brisanja ne samo onog što je potencijalno protiv, nego svega što nije u službi ekstremnog i autokanibalističkog nacionalizma nikada neće moći temeljito dokumentirati, a kamoli u nekoj sretnijoj budućnosti povratiti. Ovaj kulturni vakuum Ukrajina već dulje vrijeme ispunjava naizgled bizarnim miksom umivenog europejstva i slavlja kolaboracionističke povijesti u kojem svi koji su se borili protiv Rusa i ostalih sovjetskih naroda postaju junaci nacionalne stvari vrijedni slavljenja. U tom se revizionističkom kontekstu promoviraju nacistički kompradori poput Stepana Bandere i Romana Šuheviča u čiju se čast nazivaju elementi javnog prostora ili razvijaju paramilitarno-politički kadrovi koji nose ikonografiju i viču pozdrave ukrajinskih ustaša/četnika, uz popratni umjetnički štih. Tako kijevska glazbena scena postaje poznata po tome da na koncertima neonacističkih bendova koji negiraju holokaust, poput jednog iz 2019. godine, zajedno cupkaju ukrajinski premijer i ministrica ratnih veterana, ali i kao pozornica na kojoj se mjesta nađe za službene trubadure lažnog liberalnog humanitarizma, poput Bona Voxa koji je u svibnju prošle godine pretekao slovenske performere te – a kako drugačije – pred brojnim kamerama naštimavao gitaru u kijevskoj podzemnoj željezničkoj stanici.

Europe is falling

Nije teško primijetiti zašto u ovakvom okruženju netko i nešto kao što je Laibach nisu dobrodošli. Kompleksnije i šire gledanje na rat koji se nije porodio niti jučer niti prije godinu dana redovito budi najniže strasti i najgrublje simplifikacije kod onih koji nisu u stanju ili ne žele učiniti isto, nespremni da ukrajinsko društvo i njegovu recentnu povijest pogledaju u nekom drugom svijetlu od onog iz filmskog reflektora u uredu Volodimira Zelenskog. Nestabilni i nesigurni režimi, bila to kasna, protonacionalizmom zahvaćena Jugoslavija ili Rusija na razmeđi zapadnog i istočnog identiteta, u kojoj bend nije nastupio od 2013. godine zbog rizika za uspaljivanjem tamošnjih »pravoslavnih aktivista«, ne mogu apsorbirati ono što Laibachovci nazivaju »razmišljanje svojom glavom«, a netko drugi provokacijom radi provokacije. No, zabrana njihovog postmodernističkog mišmaša, kao što to cenzure znaju pokazati, svoj je kritički efekt postigla i bez da performans bude izveden. Ukrajina, »jedina prava i realna vizija Europe«, sada stoji pred očima same Europe, zamišljenog subjekta koji ovo zrcalo odbija pogledati. Čekajući da se plavo-žuti suoče sa svojim iluzijama, ne ostaje nam nego zajedno s Milanom Frasom zarežati stihove zloslutnog »Eurovisiona« iz simboličke 2014. godine – Europe is falling apart | Europe is falling apart | Europe is falling apart | Europe is falling apart | Europe is falling.