Znate li tko je onomad rekao da Beatlesi ne razlikuju glazbu od guzice? Znate li kako se zove pjesma što ju je Oliver otpjevao i snimio s Bijelim dugmetom? Znate li koji je to najposjećeniji rock koncert ikad? Slutite li berem kojeg od naših slavnih glazbenika koji nikada note nisu naučili?

Kako je Keith Richards pošmrkao svog oca, tko ima najskuplje gitare, koji bend ima čak 15 članova iste obitelji, kako glasi puni naziv najdužeg albuma na svijetu, kako su Lynyrd Skynyrd dobili ime, tko je u jednom danu svirao na tri različita kontinenta, tko je uz pomoć tenka vratio posuđenu gitaru…

E, pa, ako do sada i niste ništa od ovog znali, više nema opravdanja. Svi su odgovori u knjizi Josipa Dujmovića »1001 najluđi svjetski i ex-yu rock biseri« koja je, nema koji dan, izašla iz tiska u izdanju Rockmarka. Taman da se prije zagrebačke promocije priupita Josipa Dujmovića – novinara, publicista, pisca – što mu bi da piše knjigu u kojoj je ‘luckastih čuda i bizarnih sitnica’, odnosno »sve što smo oduvijek željeli znati, ali nismo imali koga pitati«.

Kad god knjige u naslovu imaju neke brojke, vazda me intrigira je li zbilja tako, ima li knjiga uistinu 1001 biser!?

– Zapravo, ima ih i više.

Štono bi se reklo, toga sam se i plašio. (smijeh)

– Ima ih više, jer u svakoj pričici nije samo jedan podatak, bude ih i tri, ali su kompaktno složeni u jednu pričicu. Imam ja taj rukopis jedno 15, 16 godina po kompjutoru i onda sam ga zadnjih pet, šest mjeseci išao popunjavati da to bude kompaktnih 19 poglavlja s 19 različitih tema, na preko 300 stranica.

Mislio sam da naslov bude nešto kao »Najluđa knjiga«, ali kad sam poslao rukopis Kreši Blaževiću u Rockmark, on ga je istu večer pročitao i reko’: »Čuj, idemo mi ovo odmah raditi. Ovo je nenormalna, stvarno šašava knjiga.« I onda smo vijećali, vijećali, vijećali, i došli do 1001 priče Šeherezadine. Ona ispriča svaku večer jednu priču kako bi spasila svoj život, pa smo tako i nadošli na to – evo vam 1001 biser, pa svaku večer pročitajte jednu priču.

Josip Dujmović

Totalno opušteno

Ima u knjizi i grdih bisera, nekih naprasnih smrti u slavnih rokera, recimo, ali se čovjek poslije svakog čitanja osjeća, zapravo, bolje.

– Cijelo vrijeme je ideja bila – ajmo nešto totalno opušteno. Negdje ću se nasmijati, negdje čuditi, negdje uzdisati, možda će negdje neka suza kanuti na neku priču, ali idemo napraviti zabavnu stvar.

Ona jest fokusirana na popularnu muziku u širem kontekstu, ali kad to ljudi budu čitali, njima će biti sasvim svejedno znaju li kako se zove gitarist koje grupe, jer će im priča biti zanimljiva. Idem negdje gdje ću čekati u čekaonici dva sata, a imam knjižicu u džepu pa mi neće biti teško čekati ta dva sata.

Ili sam u busu, na plaži, pa ću se malo zabaviti. To je takva knjiga. Ono što je meni interesantno je da se 90 posto priča nisam mogao sjetiti kad sam išao sređivati tekst, kao da sam ih prvi put čitao, a ja ih napisao.

Ishlapi to, to su nevažna znanja, nitko ih neće popamtiti. Zabaviš se dok čitaš, a onda iduće godine kad je uzmeš, opet se zabaviš k’o prvi put.

Ja to, štono bi rekla današnja mladost, lajkam, jer volim trivijalu. Ali, govore ove pričice puno o ljudima što su u njima. Evo, recimo, Bob Dylan je u pričama taman takav da mi je puno simpatičniji sad nego li mi je do jučer bio.

– Bravo! To je sada već za ozbiljnije razmišljanje dijela publike koji će u cijeloj toj neobaveznoj zabavi, koju mogu čitati ljubitelji folka, opere i bilo čega drugog, upravo tako knjigu doživjeti. Sad upoznajem svoje heroje kao prave ljude, a ne samo kao nedostupne i nedostižne zvijezde.

Siniša Škarica je to zgodno napisao u svom opisu knjige, kazao da se radi o nevažnim znanjima koja na kraju imaju i edukativnu ulogu. Meni je osobno Janis Joplin uvijek bila draga, ali poslije onog kamena za Bessie Smith još mi je draža.

Meni na prvu upade u oči da je dosta Tome Bebića unutra.

– Joj, on je bio genij!

Zapravo, mahom su u knjizi završili ljudi koji su genijalci, kako god okreneš. Čak i ova dama koja se proslavila i našla među biserima jer je radila gipsane replike penisa velikih rokera.

– Ha, ha. Pa je. Koji je to bunt, koja je to hrabrost, koja provokacija. Meni je to genijalno.

Josip Dujmović s Mladenom Vojičićem Tifom, Akijem Rahimovskim i Dadom Topićem

Podrumsko čitanje

Rekli ste da je materijal u kompjutoru ima već i preko 15 godina, ali što je bio onaj okidač, konkretan povod da se uhvatite prikupljanja ‘bisera’?

– Zapravo je krenulo od slučaja. Ja sam napisao knjigu o Indexima. Prije nje, tvrdim, 80 posto njihove karijere je bila potpuna nepoznanica. Niti se pisalo puno, niti su oni vodili brigu o tome, njime je to bilo svejedno, njima je bila bitna svirka i snimanje. Bio sam svjestan da moram rudarit’.

U Oslobođenju sam u podrumu proveo dane i dane i listao brojeve iz 60-ih i 70-ih godina. U Beogradu imam prijatelja koji ima Džubokse od broja 1 do zadnjeg broja, pa sam dvije noći boravio kod njega i spavao, a zapravo cijelu noć listao stranicu po stranicu Džuboksa.

E, tada sam naletio na poneki od ovih bisera koji su mi bili simpatični i nemam pojma zašto sam ja njih zapisao. Nekako mahinalno ja to zapišem i stavim u neki folder da stoji. Kasnije kad sam pokrenuo portal Glas.ba, kad sam se opet počeo baviti intenzivnije novinarstvom, ista stvar; tragam za nekim stvarima i opet naletim na biserčić, pa mi ušlo u naviku da taj biserčić zapišem i stavim u folder.

Skupljalo se to 11, 12, 13 godina, dok to nisam u jednom trenutku otvorio i vidio da ih ima nekoliko stotina. Shvatio sam da bi od toga mogla biti zgodna knjiga.

Tek zadnje dvije godine sam intenzivno i namjenski počeo to slagati. Razmišljao sam, dakako, i o fotografijama. Ali, gdje ću s tim ići pa plaćati autorska prava Dylanu, Jaggeru! I onda mi padne na pamet kako su karikature idealne za blesavu knjigu. Pa sam našao domaće karikaturiste – Zagreb, Beograd, Sarajevo – uspio doći do dobrih karikatura i karikaturista koji su namjenski karikature dali za knjigu. Skrećemo knjigom pažnju i na taj svijet, jer imamo sjajnih karikaturista i u Bosni, i u Hrvatskoj, i u Srbiji, a o njima se ništa ne zna. Oni su baš na margini.

Dade li se i na osnovi ove knjige dati neke definicija pravog rokera? Kakav on mora bit’!? Mora li, recimo, imati taj poriv da razbija hotelski inventar, ili se više puta ženi? Koliko je naša domaća scena u tom smislu pratila svjetske uzore?

– Ima u knjizi puno primjera koje spominjete, ali samo zato što su po kriteriju knjige zaslužili da u nju uđu. Ali, ne bih ja rekao da su oni pravilo i da treba takav biti. Na kraju krajeva, u poglavlju o obiteljima, potomcima i brakovima ima i pričica o Johnnyju Cashu koji je doslovno nekoliko mjeseci poslije smrti supruge i sam umro od boli za njom.

Samo, po prirodi stvari ljudi više vole tragedije, nesreće, skandale, nego nježne romantične priče, osim ako nisu ultranježne i ultra romantične. A faktor koji određuje da kod nas nema baš toliko primjere ekstremnog i intenzivnog je ustvari novac. Štogod vi ovdje napravili senzacionalno, to ne donese baš nekakav velik novac.

Kad netko vani dobije MTV nagradu, ili Grammyja, onda vidite odjedanput deset puta veću prodaju albuma. Nisam siguran da je ijedan dobitnik Porina imao sto primjerak veću prodaju nakon što je te Porine dobio.

Najdraži biseri

Ne mogu ne pitati koji je biser od ovih 1001 vama najdraži?

– Općenito, meni je drago poglavlje s anegdotama. Jer, ono daje to nijansiranje nekih osoba, pokazuje širu sliku. Recimo, kad Mišo ima koncert u jednom malom mjestu i domaćica mu veli: »Vi ste najveća zvijezda koja je ikada ovdje gostovala«, on se čudi, pita kako, kad je samo 30 ljudi u dvorani!?

A ona mu veli: »Da, ali Rade Šerbedžija je nastupao prošli tjedan pred njih osam.«

Taj dio mi lijepo oslikava tu ljudsku crtu, ljudski trenutak. Svaka priča je na svoj način luda. Meni su simpatične i priče iz poglavlja s obiteljima, baš taj spomenuti Johnny Cash. Meni uopće nije interesantno što su Rod Stewart i Jagger bili među najvećim kurvarima, ali te ljudskije strane i kvalitete su mi baš drage.

Meni je draga crtica na stranici 277 koja otkriva tko je taj koji je odradio najdulju radijsku emisiju. Pa kaže: »Urednik i voditelj Radio Zenice, Josip Dujmović, u ljeto 1983. godine realizirao je najdulji radijski maraton na svijetu, koji je trajao od petka 10. lipnja u 22 sata do ponedjeljka 30. lipnja u 9 sati.«

– Ha, ha, ha! Kad se toga sjetim, kad se sjetim kako je to bilo ludo, riskantno i svakako, ja to nikada više ne bih uradio. Danas kad na to pomislim, ne mogu vjerovat’ da sam to uradio. Da sam ja to radio na Radio Zagrebu, Radio Beogradu, to bi odjeknulo kao bomba u cijeloj zemlji, ali ja sam mali provincijalac u jednom gradiću.

Zato sam ja to radio jer mi se htjelo, zato što mi je to bilo fenomenalno i u Zenici sam dobio ono što u velikim gradovima nikada ne bih mogao. U petak navečer kad smo počeli, i cijelu noć i subotu prijepodne, u centru grada na gradskim ulicama gotovo da nije bio nijedan čovjek. To ne bih mogao dobiti u velegradu. Grad je cijeli za to živio. Gospođa neka dođe i donese termosicu kave, druga donese kolače, ludilo. To se samo u malim sredinama može dogoditi.

Znači li to da vam je Zenica, u kojoj ste ostvarili svoju glazbeno-novinarsku karijeru, dala veću slobodu nego kakav velegrad, ili vas je ipak sputala? Je li više dala, ili je više uzela?

– Ona je mene sputala samo u kontekstu da ne mogu dobiti kad mi se prohtje intervju od Husa ili Bajage, jer su daleko. To je to malo sputavanje.

Prednost je daleko veća bila što, htjeli-ne htjeli, novinari uđu u tu neku mašineriju šuobiza pa paze da se nekom ne zamjere, ili su s nekim malo pažljiviji, ili paze da nekog ne ošamare iako je zaslužio, a ja nisam taj problem imao. Ja sam bio daleko, totalno neovisan, totalno prepušten svojoj emociji, svojim procjenama. I mislim da je to na neki način bila prednost.

Foto: HARI MASLIC

Legendarni koncerti

Ali, što vas to dovuče put glazbe, pa još tako da se ozbiljno njome zarazite, na nju navučete? Mogli ste biti profesor s obzirom da ste u Zagrebu studirali književnost i sociologiju.

– Opet je to neki splet okolnosti. Pojavile su se one prve singlice YU grupe. Recimo, volio sam onog »Malog medvjeda« i »Bio jednom jedan pas«. Pojavi se »Plima« koja je jednostavno ludilo i kad sam počeo slušati te prve ploče, samo sam uletio u tu priču. E, onda sam dobio prvi gramofon, pa su počele stizati prve longplejke iz Engleske i zaraza je krenula.

U Zagrebu sam bio na slavistici, trebao sam završiti kao neki profesor, ali se dogodi to ljeto poslije prve godine studija. Moji kao željezači, nisu bili baš puni love da plaćaju ljetovanje gdje ja hoću, a kod tetke u Splitu, moje najdraže na svijetu kod koje sam najželjeniji gost, nisam tad mogao jer je bilo neke druge rodbine. Jedna mi susjeda tad reče: »Čuj, mali, evo lokalne novine zovu mlade ljude da pišu, fali im ljudi zbog godišnjih odmora.«

Ja odem, počnem pisati, urednik se oduševi i dade mi preporuku za zagrebački Večernjak. I ja nastavim raditi za Večernjak, a onda se dogodi jedna druga love story. Moja supruga i ja smo u vezi od gimnazijskih dana, pa smo zajedno bili u Zagrebu na fakultetu i onda se dogodi najveća moguća nesreća, otac joj je preminuo i ona će se vratiti za Zenicu.

Onda sam ja rekao, vratit ću se i ja i nastaviti studirati izvanredno. Urednik čim je čuo da sam se vratio, pokupi me jer: »Mali, ti moraš bit novinar!«. I jesam ja počeo pisati reportaže u novinama, ali ovako zaražen s rock & rollom stalno sam žudio da se prebacim na radio, a kako sam se prebacio, tako sam odmah pustio sebi na volju ludovanja s top listama, rokerskim emisijama, noćnim programima, tim maratonom, s rock koncertima Radio Zenice koje sam deset godina organizirao.

Rock koncerti koji su bili uistinu legendarni.

– O tome ne govore čak ni ove poznate enciklopedije Petra Janjatovića i ostalih. Godina 1978. ugašen je Boom fstival, Jugoslavija u tom trenutku više nema godišnji rock festival velikog kalibra. Mi 1979. godine pokrećemo naš Rock festival na stadionu i držimo ga deset godina. On je u to vrijeme bio jedini open air veliki stadionski rock festival.

To nigdje ne piše. Da je u Sarajevu bilo, naravno da bi se više znalo. A mi smo imali najbolji festival u državi baš zbog toga jer je radio stajao iza njega. Kad bismo u proljeće počeli dogovarati ‘ko će nam svirati, a ja sam birao jer sam znao tko vrijedi i tko je perspektivan, kada izaberemo izvođače, onda svaki dan idu sve njegove pjesme u eter. I kad bendovi dođu na koncert, odjednom cijeli stadion zna sve njihove pjesme, svaki stih! Bendove je to oduševljavalo. I zato su govorili da je Zenica rokerski grad, u Zenici vrijedi svirati. Da, jer je imao radio koji je to podržavao. Danas toga nema i onda danas Zenica nije ni folk grad, kamo li rokerski.

Gledam vam profil na Facebooku pa mi se čini da i niste sretni s tim kud je glazba danas otišla.

– Ne bih baš to tako rekao. Nisam sretan kud su otišle moje kolege. Naime, ja i dalje vjerujem, ne da vjerujem, nego sam apsolutno siguran, da mediji odgajaju publiku. Na žalost, mediji su počeli odgajati publiku prema trashu, senzacijama, skandalima. Stare generacije, ili starih navika, nema više toliko. Stari rock novinar je morao preslušat’ sve da vam kaže je li nešto valja ili ne valja, on je upućivao ljude, on se družio s rokerima, on je bio dio scene.

Rock scena u Jugoslaviji ne bi bila takva da nije imala ekvivalent među novinarima i medijima. Danas toga nema. I zato nije danas rock otišao u krivom smjeru, i danas ima fenomenalnih klinaca. Spomenut ću M.O.R.T iz Sinja. Kad su se pojavili, oni i ona njihova »Meni se skače, sve jače i jače«, poludio sam za njima. Pa sam im organizirao nastup u Zenici koji se dogodio pred 20 ljudi. Zašto? Nisu nikad čuli za M.O.R.T. Kasnije su, ovi koji su bili, danima prepričavali koncert. Ali, što to vrijedi kad mediji nisu svoje odradili. Najviše krivim medije za ovo stanje.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Rockmark (@rockmark_zagreb)

Životna filozofija

Možda je problem što više nemamo voditelja koji bi svaku svoju emisiju završavao pozdravom: »Budite prosti, ali ne i priprosti!« Odakle vam to!?

– Istina je, svaka emisija je tako završavala. Ha, ne znam kako bih to rekao… Ja sam pacifist, nikad nisam ulazio u neke situacije koje bi bile teške, bolne. Jednostavno u rock&rollu mislim da je tako. I to je bila cijela moja životna filozofija: budi jednostavan čovjek, budi to što jesi, ali nemoj biti idiot. To je ta poruka koju ja duboko u sebi cijelo vrijeme nosim. A kako je to nastalo, ja nemam pojma.

Ali zvuči dobro, to se mora priznat’.

– Pa je. Meni je to i danas k’o neka osobna karta. Bio sam prije par dana u Poreznoj, vadio nekakva uvjerenja i gospođa za stolom prepozna mi glas, podiže glavu i kaže: »Budite prosti, ali ne i priprosti! Molim vas vaš JMBG.« Ja joj velim: »Gospođo, bravo, vi ste se odmah predstavili koji ste.« (smijeh)

Nego, s obzirom da vam je Johnny Cash drag, a čuli smo i zašto, moram pitati što supruga kaže na knjigu?

– Ja vjerujem u ono što je davno rečeno, da iza svakog uspješnog muškarca stoji još uspješnija žena. Ona stoji iza svega onog što ja radim, ali da ide čitati baš sve što napišem, ili sluša sve moje emisije, to ne čini. Ona ima svoje, ja imam svoje, ja znam da u njoj imam svoj temeljni kamen temeljac, a ona jednostavno pusti da ludujem koliko hoću. I to je taj njen ogroman doprinos. I kad se oduševim nekom od ovih pričica pa joj pročitam pun oduševljenja, ona se okrene pa kaže: »Pa dobro.« (smijeh)

Pade mi nešto na pamet, jeste li ikada poželjeli biti član nekog benda kad već toliko glazbu volite?

– U romanu koji sada pišem, spominjem i 70-e godine u kojima je svaka klupa, svaki haustor odjekivao od akustičnih gitara. Moj vjenčani kum je bio vrsan gitarist pa sam mu rekao: »Daj me, čovječe, nauči svirat’ gitaru!« I onda on meni pokazuje što je dur, što je mol, a ja mu velim: »Što me briga za dur i mol, ti mene nauči svirat’!«

On se na to smijao i naučio me svirati »Crni leptir«. Koja fantazija! Nema klinca koji nije počeo s »Crnim leptirom«. Međutim, meni su krvarili prsti od toga svega i onda sam rek’o: »Ok, hvala, znam jednu pjesmu i to je dosta!« Ha, ha. Mislim da je meni to bila prednost u rock novinarstvu. Nisam bio ljubomoran ni na jednog gitarista, ni na jednog pjevača, a ako su bili dobri, ja sam ih obožavao i davao im apsolutnu potporu koliko god sam mogao.

Da sam bio dobar muzičar, vjerojatno bih bio stroži, kritičniji, a to nije uvijek, bar ja mislim, dobro. Ja nisam veliki znalac. Siniša Škarica je genij, on je živa enciklopedija. Bogomir Mijatović s Radio Novog Sada je nevjerojatan. Oni su žive enciklopedije, najveći znalci. Ja nisam znalac. Ja sam samo najveći mogući fan!

Ja to obožavam! Ja se smatram jednim od najenergičnijih fanova rock&rolla koji ne zavidi genijalnim muzičarima, već ih počne obožavat’ koliko su genijalni.