Julianu Hatfield poklonici alternativnog rocka možda najbolje pamte s početka 90-ih kad je bila članica tada prilično popularnih The Lemonheads. Doduše, provela je uz Evana Dandoa u bendu samo dvije godine, ali se tamo obrela u ključni vrijeme kad su The Lemonheads snimili svoj ključni album „It’s A Shame About Ray“ i postali svjetske zvijezde zahvaljujući prije svega efektnoj obradi Simon & Garfunkel klasika „Mrs. Robinson“ i činjenici da ju je u vrijeme kad je bio prozor u glazbeni svijet, MTV bjesomučno vrtio. Kasnije je vodila trio pod svojim imenom i solo karijeru ispunjenu albumima hvaljenim od strane kritike, ali za čije je snimanje morala skupljati novac preko crowdfundinga. Toliko su bili uspješni.

U posljednjih desetak godina uz redovne autorske albume privlačila je možda i više pažnje snimajući obrade svojim distinktivnim, tamnim, a maznim vokalom i klasičnom rock podlogom. Prvo je 2012. snimila album obrada različitih bendova iz različitih era, a onda je suzila fokus i objavila svoja viđenja pjesama samo jednog izvođača, pa je 2018. izašla kolekcija “Juliana Hatfield Sings Olivia Newton-John”, pa je onda 2019. po istom receptu snimila isključivo pjesme grupe Police.

Četiri godine kasnije dobili smo i treći ovakav uradak, ovaj put je riječ o pjesmama skupine ELO (Electric Light Orchestra), i mirne duše na početku možemo reći da je superioran u odnosu na prethodna dva spomenuta viđenja tuđih diskografija. Također, moglo bi se reći da je najbolji u maloj poplavi albuma obrada objavljenih na kraju godine iza nas. Od „Rockstar“ na kojem je čak 30 obrada hitova iz bliže i dalje prošlosti nove „stanovnice“ Kuće slavnih rock and rolla Dolly Parton, preko albuma r&B, country i rock standarda iz sredine 20. stoljeća neuništivog Vana Morrisona, do snimke živog nastupa na kojem Cat Power izvodi samo Dylanove pjesme. Intrigantnije djelo je možda samo svježi uradak Neila Younga „Before And After“. Ali to je ionako posebno priča jer Young na njemu reinterpretira vlastite stvari u akustičnoj formi.

Dakle, pjesme grupe ELO koju je kritika svojevremeno optuživala da bezobrazno kradu od Beatlesa iz kasnije faze, što stoji krajnje djelomično, jer je alfa i omega benda Jeff Lynne, genijalac i hitmejker sam po sebi neovisno o činjenici što je obožavatelj Beatlesa, Hatfield je prevela na „svoj jezik“ vrlo inteligentno i efektno. Aranžmani prošarani zvukom klasičnog orkestra i produkcija hitova ELO-a uvijek su bili raskošni, da ne kažemo kičasti i karnevalski šareni. Sjajne Lynneove melodije ovdje su ogoljene, zvuče organskije negoli originali, kao da su snimane uživo u studiju s bazičnim rock instrumentima plus tu i tamo kakva diskretna dionica Hammond orgulja. Hatfield kao multiinstrumentalist, obavila je ovdje većinu posla sama, odsvirala gitare, klavijature, djelomično bubnjeve i koproducirala ovaj materijal. Preko svega toga, s nježno-tamnim, satenski fini glasom koji ne podiže niti u jednom trenutku uspjela je „s manje je više“ filozofijom udahnula je novi život starim pjesmama i na neki način naglasila koliko je Jeff Lynne bio jak autor. Slikovito, ovaj album je po zvuku i atmosferi kombinacija indie rock garda Juliane Hatfield, zavodljivog klasičnog rocka jedne Sheryl Crow i pop mekoće Fleetwood Mac s genijalnog djela „Tango In The Night“ s kraja osamdesetih. Kao rezultat, dobili smo sjajno retro-moderno djelo koje poziva na mova slušanja.

Electric Light Orchestra u svom studijskom katalogu imaju 15 albuma s 27 pjesama koje su se ugurale u Top 40 britanske top liste. Juliana Hatfield je mogla mirne duše u ovu kolekciju od 10 pjesama ugurati isto toliko najvećih hitova ELO-a koje zna većina prosječnih pratitelja rock glazbe i slušatelja radio programa. Učinila je skoro suprotno, osim s par nezaobilaznih općih mjesta ELO diskografije („Showdown“, „Don’t Bring Me Down“), odlučila se prašinu otresti s manje eksploatiranih i potrošenih naslova. Cijela priča je s tim postala intrigantnija, kao da je htjela starim poklonicima ili onima koji su naknadno otkrili ELO, ponuditi novi uvid u širinu autorskog umijeća Jeffa Lynnea.

Zna se reći da je snimanje albuma obrada u pravilu znak da nekad potentni autori više nemaju što reći i da zanatski pokušavaju naplatiti svoje umijeće preko tuđih leđa. Ima u tome istine, ali dobar koncept, pogođena atmosfera, (uspješno izvršena) namjera da se na stare pjesme baci novo svjetlo, čini ovaj album iznimkom od pravila.