I dok mnogi ljubitelji Azre željno očekuju da legendarni trostruki album uživo “Ravno do dna” nastup sa sedam nastupa zaredom u Kulušiću u jesen 1981. remasteriran uskoro bude reizdan na etiketi Croatia Recordsa, njegov autor Branimir Johnny Štulić, koji već tridesetak godina živi u egzilu po vlastitom izboru u Nizozemskoj, ne miruje.

Nakon što je krajem prošle godine preko svog Youtube kanala PetrovicPetar objavio dvostruki album „Splet“, otužnu kolekciju novih pjesama i izbora starih Azrinih pjesama masakriravši tako vlastitu ostavštinu iz vremena kad je bio neokrunjeni kralj zagrebačkog i jugoslavenskog novog vala, danas se oglasio još jednim uratkom, „Kavern“, koji je moguća asocijacija na klub u Liverpoolu gdje su Beatlesi istesali svoj zanat i prometnuli se u najvažniji bend na svijetu.

Hiperprodukcija ostaje konstanta u Štulićevom stvaralaštvu, samo što je ona tamo negdje zaključno s „Filigranskim pločnicima“ mirila opseg i kvalitetu, za preslušavanje ove 42 (!) pjesme treba imati živaca, jer Štulić i na njima ostaje sjena autora iz ranih 80-ih godina. Glas je nepogrešivo Štulićev, doduše daleko od garda i čvrstoće iz najboljih dana, glazba je jedan veliki demo, lo-fi snimke naglašavaju slabu autorsku formu. Ostaje nepoznato svira li Štulić u (očito) kućnom studiju sve sam, gitara je solidna, ali uradak prepun suvišnih, isforsiranih i nemaštovitih sola, a ritam sekcija pak krajnje amaterska. Zaiskri tu i tamo nešto od genijalnosti koja je Štulića odavna napustila, poput „Izgore ti kesa“, ali ta njegova originalna sklonost etno zvuku koju je zatomio u doba novog vala i proizveo nešto unikatno, ovdje se pretvara u nešto kontarproduktivno, onako prigradski i prizemno.

Ostao je vjeran i prepjevima tradcionalnih pjesama, ovdje je za istaknuti kilavu rock verziju starogradskog evergreena „Fijaker stari“ i pola tuceta makedonskih narodnih pjesama poput „Aber dojde donke“, „Lino mori sevdalino“  ili „Parahodot nabližuva“ koja je uspjela ponajbolje, ali nju smo već i prije čuli na jednom od prijašnjih Youtube albuma pod nazivom „Gozba“.

Štuliću se u olakotne okolnosti može uzeti činjenica da je čovjek u godinama, 69 mu je već na plećima, pa iz te perspektive zvuči prilično živahno i poletno, ali poletno i kvalitetno, odnosno autorski pregnantno su miješanje krušaka i jabuka. U drugu olakotnu okolnost ubrajamo činjenicu da se ovdje barem okanio iritantne revizije vlastite ostavštine, odnosno prepjevavanja Azrinih pjesama u novijim etnificiranim verzijama.

Njegova fascinacija narodnom glazbom i njegovo viđenje kako bi taj zvuk trebao uklopiti u nešto što se bazično naziva rock and roll, i s nove 42 pjesme je glazbeni anakronizam koji zvuči, ukratko rečeno  – možda će zazvučati grubo – seljački. Johnny Štulić je odavno otišao s Balkana, ali Balkan nikad nije otišao iz njega. U skladu s tim, „Kavern“ je još jedan krupni korak dobrovoljnog prognanika na putu uništavanja vlastite mitske reputacije.

Dakako, ne slažu se svi s tim mišljenjem, a  posebno fanovi širom bivše Jugoslavije koji ga iz nekog razloga hvale u komentarima na YouTubeu. Ali, nekritičko obožavanje i jest u biti mitskog, da ne kažemo božanskog statusa kakav „kasni“ Štulić i dalje uživa i dalje u dijelu naroda i narodnosti bivše Jugoslavije, zar ne?