Ako se u obzir uzmu radovi sa The White Stripes, The Raconteurs, The Dead Weather i njegova četiri solo uratka, diskografija Jacka Whitea se u nešto više od dva desetljeća prisutnosti na sceni popela na 16 albuma i kroz njih smo upoznali njegova mnoga glazbena lica.

Ipak, uz manji odmak s The Dead Weather, projektom koji uključuje i pjevačicu Killsa Alison Mosshart, ipak je tu riječ o mekšem ili grubljem, ordinarnijem ili iščašenijem garažnom rocku kojeg je svojom karizmom i talentom izvukao iz opskurnosti i pokrenuo trend skretanja pažnje na bendove koji sviraju najbazičniji mogući rock i blues, po mogućnosti sa što manje instrumenata. Najbolji primjer su The Black Keys koji su također prigrlili stav da su za uzbudljiv rock zvuk dovoljni samo gitara i bubanj. S vremenom je White proširivao vidike i u projektima izvan matičnog benda istraživao klasični rock, soul, indie rock, alt country…

I na posljednja dva solo albuma („Lazaretto“ iz 2014. i posebno na „Boarding House Reach“ prije četiri godine), pružio naznake da se ne libi odmaknuti bitno od glazbenih obrazaca utemeljenih prije više od pola stoljeća i zagaziti u eksperiment, najnovije dugosvirajuće djelo je najradikalnija manifestacija Whiteove glazbene širine i beskompromisnosti dosad.

I dok je na posljednjem „Boarding House Reach“ izgledalo kao da je White isisao svoj naizgled nepresušni bunar dobrih melodija, ovdje je uspio spojiti eksperiment s melodijama koje ostaju u uhu i kojima se želite vratiti. Najavni singl „Taking Me Back“ je unatoč masnom rifu kakvog se ne bi posramio ni Tom Morello iz Rage Against The Machine prilično konvencionalna rock stvar, a u sličnom tonu nastavljaju i naslovna „Fear Of The Dawn“ i „The White Raven“. Naredna „Hi-De-Ho“ je već sasvim nešto drugo i otkriva Whitea kakvog do sada nismo poznavali.

Ne samo što bi je zbog gostovanja Q-Tipa, njegove rap dionice i funky ritma odsviranog znalački na živom bubnju, mogli nazvati prvom Whiteovom hip-hop pjesmom. U jednom trenutku, oštri ritam naglo prestaje i ulazi akustična gitara s melodijom koji zaziva afro beat, nešto slično kako je u svojoj podjednako eksperimentalnoj i komercijalno uspješnoj fazi znao zakuhati Damon Albarn s Gorillaz. „Eosophobia“ nas vodi u dinamički uvrnutije područje. Stvar počinje – što je opet novost – s teškim dub beatom i odjednom se prebacuje na čvrsti, moderni prog-rock kakav su gajili jedni Mars Volta. White spaja naizgled nespojive žanrove bešavno unutar jedne pjesme, s lakoćom i dječačkom razigranošću. Ono što bi se na papiru činilo kao loša ideja, u njegovoj stvarnosti se čini kao savršeno racionalan izbor. Jack White ne ruši granice između žanrova, on ih u svojim pjesmama jednostavno briše, kao što je to svojevremeno činio još jedan glazbeni „vanzemaljac“ Beck.

Ima tu i pokoja pjesma prema kraju kakve smo znali čuti iz arsenala White Stripesa poput ravno-rockerske „That Was Then, This Is Now“ ili „Morning, Noon and Night“, ali produkcijski superiornih. I dok je s White Stripesima dio koncepta bio da se uđe u studio, odsvira uživo i ostavi tako, na ovom albumu White koristi sve moguće instrumente, efekte pedala i studijske trikove i pojačava ionako nabrijanu dinamiku svojih novih pjesama.

Nije zgoreg spomenuti da je White odsvirao svaki ton na ovom albumu. Rijetko tko može osporiti da je riječ o jednom od najvećih ritam gitarista u 21. stoljeću. Ovdje se možemo svjedočiti da je Jack White jednako vješt klavijaturist i izvanredan bubnjar.

Bez ikakve sumnje, „Fear of The Dawn“ je najkompleksnija i najčudnija kolekcija pjesama njegove karijere, ali ujedno i jedna od najzabavnijih i najuzbudljivijih. Logika biološkog sata i praksa sugeriraju da veliki autori s vremenom uspore, smekšaju, vrate se korijenima. Rijetki su zapravo slučajevi da s godinama glazbenici stvaraju sve ekscentričniju glazbu. Jack White poput jednog Toma Waitsa sve hrabrije kroči tim neobičnim i naopakim putem. Aplaudiramo mu zbog toga.