Jednom The Cult, uvijek The Cult. Ovako bi se u haiku stilu najkraće mogla opisati ljubav Zagreba i nekad važnog i velikog britanskog benda, a danas solidne koncertne atrakcije koja odolijeva vremenu i trendovima. Ili bi se vjerojatno mogla isto tako opisati ova ljubav u svakom većem gradu sjeverne, odnosno zapadne hemisfere.

Svugdje valjda postoje ljudi koji su se u nekom trenutku zaljubili u tamni i mistični zvuk The Culta, The Mission, The Cure, The Sisters Of Mercy… i zapeli u toj gothic/hard rock romantičnoj vezi zauvijek. Svugdje valjda postoji neki Tomi Phantasmagoria koji prije i poslije ovakvih koncerata zagrijava preko razglasa srca prisutnih nepoderivim hitovima pobrojanih bendova. Svugdje valjda postoji ta darkerska kultura ljudi koji i krajem lipnja imaju ten blijed poput vampira, nose crne majice s okrenutim pentagramima i nazivima bendova čiji se naslovi ispisuju u raznim vrstama gotičkih fontova.

Kad je okruženje takvo, prilike kad bendovi poput The Culta pohode velike gradove, to je nekako više od koncerta, to je svojevrsni samit istomišljenika, da ne kažemo kongregacija vjerne pastve. I u jučerašnjem slučaju, čak i življa negoli u nekim drugim gradovima. Naime, negdje pred kraj jučerašnjeg, iznenađujuće solidnog i čvrstog koncerta, frontmen Ian Astbury pohvalio je zagrebačku publiku da je najvatrenija na turneji dosad, „OK, uz španjolsku, tamo su stvari uvijek posebne“, pojašnjavajući da su dosad svirali pred uspavanim auditorijem. A svirali su ovo proljeće uzduž i popreko po Europi i Americi.

Nakon što je svoj posao zagrijavanja publike odradila zagrebačka garage rock skupina TV Eye, ali i ispunila možda i važniju misiju da njen frontman, po vokaciji glumac/redatelj Miran Kurspahić, pokaže pukljavim i slabo razvijenim darkerima u publici kako izgleda savršeno istesani torzo, The Cult su krenuli nekako mlako. Ili su oni bili još nezagrijani ili je razglas još bio slabo uštiman, a možda i oboje.

Već smo pomislili da će ovo biti još jedno tugaljivo naplaćivanje rock nostalgije, bez obzira što su uvjeti za igru – da se poslužimo nogometnim rječnikom – bili idealni, uz svježi povjetarac koji ne a 20-ak stupnjeva gladio vrh Šalate.  A onda kao da su se nakon 15-ak minuta, s četvrtom stvari u setu „Sweet Soul Sister“ sa „Sonic Temple“ albuma, Ian Astbury i gitarist Billy Duffy trgnuli, sve se zategnulo i naelektriziralo, zvuk s razglasa postao je moćniji. U narednih sat vremena The Cult demonstrirali su da u njima još ima duha i snage. Doduše, Astbury kao da je odrađivao stvari koje su mu se  vjerojatno popele na glavu, od „Lil’ Devil“ i „Rain“ preko „Wild Flower“  i „She Sells Sanctuary”, koje pjeva valjda svaku noć već trideset i kusur godina, a publika upravo na to svršava i za to je kupila kartu. Astbury je i dalje sjajan pjevač, posebno kad zapne, a sinoć je zapeo s novim stvarima „Vendeta X“ i „Mirror“, prilično atraktivnim i vibrantnim melodijama skinutim s prošlogodišnjeg „Under The Midnight Sun“ albuma.

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Njegov suborac Billy Duffy, uz njega jedini originalni član benda osnovanog u Bradfordu pred ravno 40 godina, posebna je priča. Bio i ostao podcijenjeni gitarist, iako nekad i sad postoji vrlo malo ljudi koji tako „drepaju“ Gibson Les Paul gitaru kako to on čini, prava je sila prirode. Drugi je gitarist u bendu uz njega suvišan, njegova gitara diktira tempo, boja pjesme živim bojama, para zrak i ježi dlake na tijelu slušatelja. Njegovo sviranje je kičma, mišić i mozak benda, otud sve kreće i oko toga se sve vrti. Usput, u borbenom stavu s ispruženom desnom rukom na nisko spuštenoj gitari, Duffy i dalje izgleda vikinški gordo i opasno, kao ikonografski primjer old school beskompromisnog rockera.

Koncert je bio kratak, nešto preko 75 minuta, ali set je bio fino i inteligentno posložen, atraktivnije negoli prije šest godina na istom mjestu, prošaran hitovima iz svih faza benda, uz dakako naglasak na trolist genijalnih albuma iz osamdesetih „Love“ – „Electric“ – „Sonic Temple“. Tri tisuće i nešto gledatelja na Šalati, od kojih je sigurno 90 posto starije od 40 godina upravo je po to i došlo. Da ih dobrodržeći, zimzeleni glazbeni junaci na sat i nešto vremena povedu na magično nostalgično putovanje njihovom i našom boljom prošlosti.