Koristiti folk i etno glazbenu tradiciju svog naroda za stvaranje vlastitih pjesama nije u svijetu rock glazbe nešto posebno novo. Štoviše sav je country rock izgrađen na tim temeljima, a slično vrijedi i za reggae te ska glazbu. Nažalost, u Hrvatskoj je taj pristup stvaranju glazbe relativno rijedak, a da stanje ipak bude bolje, ove se godine pobrinuo Ivan Grobenski snimivši album »Siromahi i lazari« koji je u cijelosti utemeljen na zvuku, jeziku i etno nasljeđu njegove rodne Podravine.

Da bi taj lokalni etno dojam bio dodatno pojačan, Grobenski je kroz stihove otplovio u prilično daleku prošlost, doba, kako naziv albuma i kaže, siromaha i lazara, a uz to je korištenjem tradicionalnog kajkavskog govora toga kraja svemu dao još jači regionalni pečat. Ono što pak nije dio podravskog ozračja su instrumenti, posebno slide i akustične gitare te saksofoni, ali zahvaljujući njihovom sjajnom korištenju, Grobenski je uz prateće glazbenike ostao u granicama svoje Podravine stvorivši album na kojem kroz suvremeni pristup glazbi uspješno oslikava duh i dah Podravine.

Autorsko, a »narodno«

Iako svaka od osam snimljenih pjesama zaista djeluje »narodno«, u osnovi su sve one autorsko djelo Ivana Grobenskog, a cijeli album je poetski blues rock recital o Podravini i teškim danima siromaštva u prošlosti. Album otvara ljubavna »Dojdi draga, dojdi« kroz koju Grobenski već na početku stvara svoj mračni i tamni podravski blues kroz koji moli dragu da mu »dojde« jer »drugu nije našel iako je po celom svetu bil«.

Čežnja, izgubljenost i usamljenost cijede se iz ove pjesme, a tih bolećivih stanja i osjećaja potom je još jako puno, možda čak i previše, i u ostalim pjesmama albuma. Tako »Črna megla« koja se, kao i rijeka koju opisuje, »vleče prek polja«, opet nudi tamu, mrak, tjeskobu i strah, a dojam neugode pojačavaju različiti zvučni efekti, vrlo dobar jazzy saksofon sa strane te elementi art i eksperimental rock pristupa.

Naslovna »Siromahi i lazari« još je jedna slika Podravine, ovog puta utemeljena na prošlosti i velikim socijalnim razlikama, a dobro je da nakon nje ide izvrstan instrumental »Tema siromaha i lazara« nakon čijih se prvih taktova u svijesti ljubitelja velikih gitarista javlja ime Rya Coodera i albuma kao što su »Borderline« ili »Paris, Texas«.

Trunka optimizma

Nažalost, ovi vedriji tonovi tek su iznimka koja potvrđuje pravilo jer Grobenski odmah po tom ugodnom slide gitarističkom intermezzu nastavlja s tonama melankolije, tuge, desperatnosti i besperspektivnosti.

Jer što osim toga može ponuditi »Kmica kmici grize repa« (Mrak mraku grize rep), još jedna mračna o nekadašnjem životu »vu Podravini«, a na njenom je tragu još mračnija i teža čisto socijalna »Fčera nesmo nikaj jeli« u kojoj uz blues podlogu slušamo o obitelji koja jučer opet ništa nije jela – »Furt smo hudu vodu pili« (opet smo samo lošu vodu pili) i sve je to, kako tužno konstatira, »božja vola«.

Za sam kraj ipak se javljaju bar neke trunčice optimizma jer najduža (devet minuta) pjesma albuma pod nazivom »Verestuvanje« nudi opis tog tradicijskog običaja Podravine, a završna »Dojdi, draga, dojdi« ponavljanje je uvodne pjesme, ali ovog puta u vrlo dobroj izvedbi vokalne ženske skupine Rudarice koje su pjesmi dale melodiznost, pitkost i notu optimizma koje nema u originalu.

Vrlo dobra ploča​

Treći studijski album Ivana Grobenskog bez imalo je dvojbe vrlo dobra ploča, ali do bilo kakvog šireg uspjeha, pogotovo u radijskom eteru, teško će doći. Razlog je, naravno, neradiofoničnost ovih u osnovi vrlo kvalitetnih pjesama koje itekako mogu biti zanimljive na koncertima jer nude dojmljivu literarno-glazbenu priču o Podravini. To što često nisu ugodne za slušanje, ne znači da nisu dobre. Dapače.