Opisujući glazbeni album kao najbolji izum prošlog stoljeća u kojem glazba ipak nije sve i nazvavši to „masivnim slavljenjem umjetnosti“, urednici i novinari uglednog Rolling Stonea izabrali su listu od sto najboljih omota glazbenih albuma. Ovo objašnjenje opravdava sadržaj, u vremenima kad su snimljenom glazbom vladali fizički formati, posebno onaj najveći u vidu gramofonske ploče s omotom dimenzija 31×31 centimetar, njegov dizajn je često bio jednako umjetnički važan kao i glazba, kao izraz određenog stava, važne poruke ili samo osjećaja za lijepo i inventivno. Pa nije ni čudo da mu se posvećivala velika pažnja i da su se dizajniranja omota hvatali neki od najvećih umjetnika našeg doba, od Andy Warhola do Annie Leibovitz.

S obzirom da u današnje vrijeme digitalije, mp3 formata, Spotifyja i ostalih čudesa koji na neki način degradiraju instituciju albuma kao audio-vizualnog doživljaja, pa više ne znamo ni kako izgledaju izvođači koje slušamo, a kamoli omoti njihovih albuma, nije ni čudo da većinu mjesta na ovoj listi zauzimaju albumi iz vremena kad su LP i (kasnije) CD dominirali kao formati.

Uz uobičajenu sklonost domaćoj produkciji (na listi je 65 omota „američkih“ albuma, ostatku svijeta ostalo je 35), i neobično velik broj hip-hop izvođača čiji omoti uglavnom prikazuju glavne protagoniste, na prva dva mjesta su u Rolling Stoneu stavili omote dva britanska benda. Na broju dva je ikonična naslovnica posljednjeg albuma Beatlesa „Abbey Road“, kad slavna četvorka prelazi cestu na pješačkom prijelazu ispred istoimenog studija, trojica u odijelima, George Harrison u jeansu, Paul McCartney bos.

Najboljim coverom albuma proglasili su „Unknown Pleasures“ mračnih junaka mančesterske post-punk scene Joy Division. Riječ je grafičkom prikazu radiovalova koje emitira pulsar preuzet iz neke stručnog astronomske glasila, samo što su originalna bijela podloga i crne linije zamijenjene. U objašnjenju odluke stoji da je „slika je postala ikona slična prizmi s „The Dark Side of the Moon“, ali predstavlja puno više: goth misticizam, post-punk prkos, izraziti individualizam. Sada je gotovo uobičajena pojava na majicama čiji vlasnici kao da poručuju da su upućeni u nešto više introspektivno i dublje od tipičnih pop-kulturnih standarda.“

Među prvih deset ušli su još neki omoti čiji su motivi postali više od obične slike ili dizajna; neka vrsta općih pop-kulturnih mjesta. Tako je na desetom mjestu Nirvanin „Nevermind“ s bebom koja pod vodom roni za dolarom, pa pomalo iznenađujuće Cyndi Lauper u plesnoj pozi na svom hit-albumu „She’s So Unusual“, slijedi legendarna fotografija Pennie Smith kad Paul Simonon na pozornici razbija bas gitaru, koja krasi remek-djelo The Clasha „London Calling“ . Na sedmom mjestu je album Funkadelica „Maggot Brain“ s ilustracijom tamnopute ljepotice ukopane do glave u  zemlju. Šesto mjesto zauzima jedan crno-bijeli portret, onaj Patti Smith s njenog djela „Horses“ slavnog fotografa Roberta Mapplethorpea. Peto mjesto zauzima vizualna igra suprotnosti imena (The Notorious Big), stvarne veličine slavnog repera i male crne bebe s afro frizurom, kako je to dizajnirano na albumu proročanskog naziva „Ready To Die“.

Slijedi možda jedna od najprepoznatljivijih rock ilustracija u rock glazbi uopće, ona s mističnom prizmom i stiliziranom dugom na prevladavajuće crnoj podlozi mitskog djela Pink Floyda „The Dark Side of the Moon“. Na broju tri su Sly and the Family Stone  s njihovim protestnim  albumom „There’s Riot Goin’ On“ i prigodnim, jednostavnim ali efektnim prikazom američke zastave. Zanimljivo, neki od možda najupečatljivijih i kasnije eksploatiranih ilustracija albuma nisu našli svoj put među 10, prije svega debi album Velvet Undergrounda sa slavnom bananom Andya Warhola u prvom planu. No, baš kao i u slučaju izbora najboljih albuma, poredak je uvijek subjektivni izbor. I u takvim je slučajevima izlišno, pa i neprikladno raspravljati o ukusima.