Već kroz prvih par pjesama sasvim je jasno da je žestoka družina iz Bristola pod svaku cijenu htjela izbjeći zamku u koju su se uhvatili na zadnjem djelu „Crawler“ prije dvije i pol godine. Nećemo reći da je album bio loš, niti da su počeli pokazivati znakove kompromisa, ali kao da su se krenuli ponavljati i kao da se dobitna formula počela habati.

Da će „TANGK“ biti bitno drugačija zvijer, dalo se naslutiti već po najavna tri singla. Posljednje objavljeni „Gift Horse“, po intenzitetu, pozitivnoj agresiji i svojevrsnoj jezivosti nevjerojatne vokalne ekspresije Joea Talbota slijedi sve stvaralačke uzuse koje su od Idlesa napravili jedan od najvažnijih bendova – recimo to tako – alternativne glazbene scene današnjice. Ali, za razliku od većine stvari s prethodnog albuma, „Gift Horse“ ima potencijal hita. Najčudnijeg kojeg možete zamisliti, ali hita.

Na druga dva singla Idles najavljuju svoje novo lice, „Grace“ je odmak prema ritmičnijem i sanjivijem indie rocku, podsjetit će na trenutke i po atmosferi na još jedne aktualne genijalce Fontaines D.C., a za „Dancer“ je dovoljno reći da je ova sjajna pjesma plod suradnje s kraljevima pomaknute plesne glazbe LCD Soundsystem i da je u svom frenetičnom, galopirajućem ritmu nasađenom na super tvrdu, ali neodoljivu bas liniju, ipak nešto najplesnije dosad u kajdanci koja sad već broji preko šezdeset naslova.

Idlesi se mijenjaju, „Tangk“ im je žanrovski najmanje ortodoksno, odnosno najšarenije djelo i to je zapravo sjajna vijest. Ne tapkaju u mjestu. Rastu. Napreduju.

Avangradna, zvukom klavira vođena i elektronskim beatovima prošarana uvodna balada „Idea 01“ (a nije po ugođaju daleko ni sasma ogoljela i minimalistička „uspavanka“ „A Gospel“),  lijepo bi se uklopila i na neki Radiohead album od „Amnesiaca“ nadalje. Možda to i nije čudno kad se zna da je „Tangk“ prva suradnja Idlesa i Nigela Godricha, čovjeka koji je producirao sve albume Radioheada od 1995. naovamo.

„Pop pop pop“ ima premalo popa u sebi da bi mogli reći da je ime pjesme i njen program, no i ona je priličan odmak od njihove standardne pjesme, kao da ju je napisao njihov sugrađanin Tricky, a onda su u studiju od nje Idlesi skrojili čudnovati trip-hop po svojoj mjeri.

Naredna „Roy“ je nešto najbliže „stadionskom“ refrenu u povijesti benda i u njoj se sudaraju naizgled nespojive ideje, kao da se u jednoj točci spajaju zlokobnost jednih The Birthday Party s mladim Caveom u glavnoj ulozi, i topla, melodična, a opet od meinstreama odmaknuta genijalna druga strana  „The Joshua Tree“ notornih U2.

U „Hall & Oates“, jednom od bržih momenata i „najravnijoj“ novoj stvari, bend pokazuje sklonost garažnom rocku, baš kao i nešto za njih tipičnijoj „Gratitude“, a „Jungle“ će nas prije refrena uvesti u svijet psychobillyja jednih The Cramps. Zaključna „Monolith“ još je jedna uvrnuta, atmosferična, tiha i spora stvar ispod koje se prostire svojevrsna napetost koju na kraju ugasi umirujući zvuk saksofona…

Joe Talbot je u najavama albuma tvrdio da su sve nove pjesme ljubavne i da je ovo njihov „ljubavni“ album. E pa, ili lažu ili je njihovo poimanje ljubavi prilično uvrnuto. Dvosmisleni i metaforički stihovi uglavnom vrište od tjeskobe, cijela je atmosfera prije zagonetno mistična, negoli vesela. „Tangk“ je, kako smo apostrofirali na početku, drugačija zvijer. Drugačija čak i u odnosu na njih same, da ne pričamo o svemu što se na današnjoj sceni može čuti.

„Tangk“ ne dopušta ovlaš slušanje, uvlači u svoj svijet, iziskuje angažman i iscrpljuje. Miješa emocije kod slušanja, naizgled djeluje slušljivo i prohodno, istovremeno privlači i malo plaši ta skoro fanatična predanost, ta glazbena mašina što poput uragana tu i tamo trga sve pred sobom, pa utihne, pusti slušatelja da odahne i sabere se. Da, slušanje novih Idlesa može biti kao preživljavanje oluje, adrenalin proradi, hvatate zrak. Na kraju ste nekako sretni što ste izvukli živu glavu. I hoćete još.