Kad netko umre sa 65, kažemo da je puno prerano, to je vrijeme kad bi čovjek trebao početi uživati u zasluženoj mirovini i baviti se bez pritiska onim što voli i što za radnog vijeka nije stigao. Kad se danas prolomila vijest da je umro Shane MacGowan, veliki irski pjesnik, punk rocker s keltskom dušom, buntovnik i boem, svatko tko je iole pratio njegov lik i djelo, mogao je pomisliti kako je čudo što je poživio toliko.

Netko kome su roditelji gurali Guinness pod usta s pet godina „da lakše zaspi“ i koji je whiskey probao prvi put sa šest godina i svidjelo mu se, pa se bacio na taj porok strasno i svim srcem gotovo cijelom dužinom svog života, netko kome su još početkom 90-ih proricali još šest mjeseci života kad je alkoholu pridodao i heroin, 65 godina je iznimni doseg.

Da ironija bude jača, na kraju Shane nije podlegao zbog jetre koju je testirao do krajnjih granica cijeli život, već zbog komplikacija zarazne upale mozga. No bilo bi krajnje naivno reći da njegovi zdravstveni probleme koje vuče već godinama nisu izravno vezani uz njegov životni stil, koji bi eufemistički mogli nazvati boemskim, a po kriterijima prosječnog čovjeka krajnje destruktivnim.

Ima neka tajna veza irske glazbene genijalnosti i opijata, prije svega alkoholiziranja kao svojevrsnog životnog svjetonazora stanovnika zelenog otoka, pa onda i svega ostalog. Kao da u sebi nose jaču dozu „weltschmerza“, svi ti tragični kreativci, od Rorya Gallaghera i Phila Lynotta do Dolores O’Riordan i Sinnead  O’Connor borili su se s osobnim demonima, ovisnostima, ali alkohol i droge su im očito hranile kreativnost. Dok je išlo.

I u tom kontekstu MacGowanovih 65 (na Božić bi navršio 66), je pristojna dugovječnost s obzirom da je debelo nadživio sve nabrojane. Gallagher je umro s 47, Lynott je živio samo 36, O’Riordan 46, a O’Connor koja je u prošlosti znala javno izražavati brigu za zdravlje i život Shanea MacGowana, je proživjela deset godina manje od njega.

Shane MacGowan je primjer čovjeka koji je protivno svim izgledima, ostavio neizbrisiv trag u modernoj kulturi jedne zemlje. Sve zadane životne prepreke od najranije dobi, počevši od rođenja u emigrantskoj irskoj obitelji u Engleskoj do spomenutog navlačenja na alkohol u najranijoj dobi, tendiranje delikvenciji u školskoj dobi, šest mjeseci staža u psihijatarskoj ustanovi zbog alkoholizma kad je imao 17, osvješćivanje sebe kao republikanski nastrojenog Irca u mrskoj Engleskoj…, sve to i mnogo više, kad ga nije ubilo, ojačalo ga je.

Znalo se zarana da taj neugledan dečko pokvarenih zuba nikad neće voditi obični građanski život, niti raditi u tvornici od 9 do 5. Na neki način, spasila ga je pojava punka, u praskozorje tog novog, nihilističkog, antisistemskog i antiestablišment pokreta postao je dio scene, prepoznao sebe u njemu i prigrlio punkerski kredo da baš svatko, bez obzira zna li svirati ili ne, može uzeti gitaru u ruke i popeti se na pozornicu.

Prvi bend u koji je uskočio netom nakon što je vidio The Clash 1976. zvao se the Nipple Erectors (kasnije The Nips). Potrajali su za to vrijeme prilično dugo, ali nisu bili nešto uspješni, a ni osobito dobri. Sudbina će htjeti da njihov osnivač Shanne Bradley tamo negdje 1980. počinje odvlačiti bend u drugim pravcima, prema world musicu s elementima grčkog i irskog melosa.

Band se ubrzo razilazi, mladom Shane MacGowanu, odraslom na punku, ali s unutarnjim zovom majčice Irske u svakom pogledu, pali se lampica iznad glave u kojem pravcu mora krenuti. Već je zapravo bio djelomično u tome, još jedan sudbinski susret (u WC-u za vrijeme londonskog koncerta Ramonesa 1977.), s Peterom „Spiderom“ Stacyjem koji je svirao frulu u punk-folk projektu Millwall Chainsaws, doveo je do nove suradnje i ideja. Jezgra tih dviju skupina s njim kao poveznicom formirala je skroz novu pod nazivom Pogue Mahone, koji će ubrzo biti skraćen na The Pogues. Ostalo je povijest.

Bend je uporno brusio formu svirkama po pubovima i već prvim albumom „Red Roses For Me“ kojeg su zbog odmaka od prevladavajućih post-punk, novoromantičarskih gibanja na sceni, kritičari nazivali dahom friškog zraka na engleskoj sceni, najavili su velike stvari. Možda najvažnije, Pogues su kao nitko prije i – vrijeme će pokazati – nitko poslije njih, pronašli savršenu formulu doziranja punk svjetonazora s irskim korijenima.

Za sve one desetine, ako ne i stotine bendova koji su u posljednjih trideset godina krenuli tim putem, Pogues su bili svjetionik, putokaz, mjerilo. I nikad nitko od tih učenika nije prestigao učitelje. Barem ne sveto trojstvo njihove diskografije i sveto trojstvo tradicionalne irske glazbe s rock podlogom ili obrnuto, ovisno kako se gleda, redom: „Rum Sodomy & the Lash“ (1985.),  “If I Should Fall from Grace with God” (1988.) i „Hell’s Ditch“ iz 1990. za koji bi po kompleksnosti, žanrovskoj raznolikosti i talentu mogli reći da je za njih bio nešto kao „London Calling“ za The Clash ili „bijeli“ album za Beatlese.

Kroz te albume MacGowan je podsjetio u autorskom smislu na priču o ružnom pačetu koji se pretvara u labuda. Iz albuma u album od neotesanog punkera rastao je, evoluirao u pjesnika, eruditu, sve širih područja interesa uz brutalno iskrene i izravne stihove o ljubavi, snovima, razočarenjima, emigrantskom životu, teškoj svakodnevici od koje većina okreće glavu. The Pogues su uživo bili neobuzdan i nevjerojatno zabavan bend, ali MacGowan i kolege iz benda počesto su u svojim pjesmama prolijevali žuč nelijepe stvarnosti.

U krajnjoj liniji, božićni klasik “Fairytale of New York” po kojem većina ljudi danas detektira i mjeri The Poguese je daleko od vesele pjesmice. U njoj emigrantski par u blještavilu Manhattana prvo izmjenjuje komplimente, ljubav i nada cvjetaju u obećanoj zemlji.

Kad se snovi slome, a ostarjeli par promašenih života provodi u pijančevanju, počnu frcati uvrede. Toliko da se BBC nakon 35 godina izvođenja ove pjesme usudio zamijeniti neke riječi nepoćudne u današnjem svijetu cancel kulture. Braneći svojevremeno pjesmu od cenzure MacGowan je zapravo precizno opisao svoj stvaralački credo i autentičnost u kojoj nema mjesta kompromisu:  “Sporna riječ (slut), je upotrijebljena jer paše uz karakter žene iz pjesme.

Ona nije fina osoba, ona čak nije ni sasvim normalna osoba. Ona je žena koja pripada određenoj generaciji u određenom vremenu, propala očajnica koju su slomile životne nesreće. Riječi nisu napisane da bi uvrijedile. Postoje likovi u pjesmama koji nisu anđeli, nisu ni pristojni ni vrijedni respekta. Ponekad likovi u pjesmi moraju biti zli i gadni u cilju da se priča ispriča autentično efektno.“

U opisanom scenariju može se prepoznati i sam McGowan i nije isključeno da je kroz prizmu drugih slomljenih ljudi, pisao o samom sebi. MacGowan je znao reći da bi The Pogues bili, barem uživo, bolji da su manje pili. „Ali, onda bi sve bilo tako dosadno“ – dodao bi svjestan da je odsutnost „dosade“ na neki način umirovila bend, u smislu autorstva i značenja. Alkohol je dugo vrijeme podgrijavao zabavu, a onda je – kad je ovladao – postao toksičan.

MacGowanova nesposobnost da se sabere dovela je do toga da ga ostali članovi izbace iz benda 1991. godine. Vratio se on kasnije, ali to je imalo veze s biznisom i naplaćivanjem stare slave, The Pogues su postali neka vrsta putujućeg cirkusa bez volje i motiva da snime nešto novo. Konačni kraj dogodio se 2014. ne samo zato što je MacGowana zdravlje počelo izdavati do mjere da više nije mogao stajati na pozornici, već i zato što su si – po njegovim riječima – ponovno krenuli ići jako na živce jedni drugima.

U posljednjih desetak godina zbog narušenog zdravlja MacGowan je živio povučenim životom uz vjernu životnu družicu Victoriu Mary Clarke. Glazbu je ostavio iza sebe i postao je neka vrsta živuće legende. Koju vole, brinu se o njemu i hvale mnogi.

Među njima, to se vidi u dokumentarcu Juliana Templea „Crock of Gold: A Few Rounds With Shane MacGowan“ iz 2020. godine  – su između ostalih Johnny Depp i Gary Adams, dugogodišnji utjecajni vođa stranke Sinn Fein, političkog krila IRA-e. Inače, ovaj film pruža sjajan presjek MacGowanovog lika i djela, ali i služi kao tugaljivi podsjetnik ljudske prolaznosti – u ćaskanjima s njim teško je ne zamijetiti što su mu učinile godine neobuzdanog života; sjena je to čovjeka kakvog poznajemo iz njegovih slavnih dana, lucidna, ali ipak sjena.

MacGowan u svojim stihovima često problematizira pitanje irske dijaspore, no rijetko se upuštao u pjesmama izražavati otvoreno politički. Razgovori su druga stvar, pod starije dane izjavljivao je da mu je krivo što kao mlad nije imao hrabrosti pristupiti IRA-i i očito ima dugu vezu s Adamsom koji je na kraju odigrao važnu rolu u procesu IRA-inog polaganja oružja i normalizaciju odnosa među katolicima i protestantima u Sjevernoj Irskoj.

Adams je u Templeovom dokumentarnom filmu iskazao privrženost i divljenje Shaneu MacGowanu, ali to čini i u drugim prilikama poput predstavljanja posljednjeg kreativnog MacGowanovog djela, knjige crteža i neobljavljenih zapisa „The Eternal Buzz And The Crock“ prošle godine.

“Irska kao kultura je sretna što ima Shanea MacGowana, što nam je pružio svoju prekrasnu umjetnost, glazbu, Poguese i njegove prekrasne pjesme. On je genije“.

Istina. Shane MacGowan je bio heroj (svake irske) ulice. Nije se teško složiti, ali za nas izvan Irske ovo je malo preuska definicija. Recimo to onda ovako: svijet je bio sretan što je imao Shanea MacGowana. Jednog. I neponovljivog.