Tako se to radi. Smislite zgodan alter ego, bračku verziju Ziggya Stardusta neobično običnog imena, snimite albume na jeziku koji rijetko tko razumije, s riječima gdje „a“ zvuči kao „o“. Dodajte tome deklinaciju padeža i sklonidbu imena za koju su nas cijelo školovanje učili da je kriva. Kad se ljudi zainteresiraju, objavite da jednostavno ne svirate uživo ili odštampate karte za jedini koncert u dalekoj budućnosti, na primjer 2046. godine na nekom neobičnom mjestu, recimo na Vidovoj Gori na Braču.

Date nekoliko intervjua s rečenicama koje kombiniraju tekovine romana toka svijesti i humor s ironijskim odmakom i dobili ste ne Valentina, nego Valentinota. Između Valentina i Valentinota velika je razlika. Prvi je obična glazbena skupina, a drugi je dobro osmišljen koncept, sjajan primjer PR-a. Drugim riječima, (gotovo) svi sastojci za „kuhanje“ ultimativnog hipsterskog benda su tu.

Valentino Bošković se od izdavanja svog prvog albuma “VSSR” iz 2014. etablirao na underground sceni stvorivši po putu prilično široku bazu obožavatelja iz čijih je komentara na društveno-mrežnim profilima benda vidljivo da cijela priča poprima obrise pastve. Traže se duboka značenja, iščitavaju se tajni kodovi kao što su onomad neki drugi hipsteri iščitavali mistiku “Kid A” albuma Radioheada nakon „običnog“ brit-popa na „The Bends“ i nešto malo manje običnog na „OK Computer“.  Može se reći, dvojac što stoji iza Valentinota, Branko Dragičević i Josip Radić, uspjeli su u onome čemu stremi svaki bend, proizveli su neku vrstu magije koja je već zarobila mnoge.

I opet, ma koliko pronicljivi i inteligentni bili po pitanju PR-a, sva ta (dobrodošla) nadgradnja i periferija, malo bi značila da osnovni proizvod – glazba naime – nema ono nešto što dobre bendove dijeli od nevažnih glazbenih zanatlija i rutinera.

Svatko može sklopiti tri akorda još tamo do „Love Me Do“ Beatlesa, ali rijetko tko se s Beatlesima može staviti u istu rečenicu, svatko može ukrasti od drugog, samo genijalci mogu ukradeno derivirati u nešto unikatno. Nećemo kategorički tvrditi da su Valentino Bošković genijalci, ali da na novom, trećem po redu albumu, imaju 39 minuta glazbe koji spadaju u uski vrh najboljih glazbenih minuta u Hrvata ove godine, i ne samo ove godine, imaju.

Možda bi bilo preciznije reći 35 minuta, jer posljednje četiri su svojevrsni uljez. Naime, „Adio trafikante“ je divna melodija i krasan hommage prerano preminulom prvaku beskompromisnog novinarstva Predragu Luciću, ali to je jedina stvar na albumu u kojoj Valentino Bošković nepogrešivo vuku na samo jedan bend, onaj njihovih sugrađana Saše Antića i Mladena Badovinca, TBF. U svim ostalima sliče na toliko toga i na nikoga. A tu smo već pred vratima nečeg posebnog.

Danas slavni režiser, a nekad davno novinar Rolling Stonea Cameron Crowe izvukao je 1976. iz Davida Bowiea znamenite rečenice:

„Nisam originalni mislilac ni u kojem smislu. Više lopov s dobrim ukusom. Jedina umjetnost koju ću ikad proučavati su stvari iz kojih mogu krasti.“ Bowie je to radio tako dobro i tako sistematski, da je kreirao jednu od najimpresivnijih i najunikatnijih diskografija u povijesti rock ‘n’ rolla na idejama pokupljenih odasvud.

Dakako, Valentino Bošković nisu ista liga, ali su prokleto dobri sljedbenici Bowievog stvaralačkog poučka.

Za gotovo sve što čujemo 2020. na „Velikoj praski“ kao da smo već negdje čuli, ali ne znamo gdje. Od uvodnog slekerskog funkya u ubojito magnetičnoj „Blojskoj rapsodiji“, do elektro psihodelije novog retra u „Milde Sorte“ na drugom kraju albuma, roje se sitni sastojci iz bližih i udaljenijih glazbenih mikrokozmosa. Čuju se Flaming Lips i Toma Bebić, Novi fosili i Supertramp, Eels i Laki pingvini, Hot Chip i Kraftwerk, Buco i Srđan i Electric Light Orchestra, french pop i dalmatinska šansona…Malo karikiramo kao i Valentino Bošković u intervjuima, ali moglo bi se ovo nabrajanje i proširiti, a da se ne pogriješi puno. Milijun utjecaja i rock šablona, a jedinstven proizvod. U tom kontekstu, odmak od književnog jezika u vokalnom dijelu ne odmaže. To što su zapravo nepretenciozno duhoviti (i društveno angažirani uz dozu ironije), još manje.

Dodajmo tome da je u odnosu na starije albume, „Velika praska“ i dinamički uzbudljiviji od mrvicu psihodeličnijih, ali i „pravocrtnijih“ stvari s početaka karijere. I da, u globalu Valentino Bošković su postali više pop, što u ovom slučaju nije psovka. „Velika praska“ je grubo iščašeni pop u najpohvalnijem smislu tih riječi.

Iako znamo tko su dvojac Radić-Dragičević, oni vjerojatno planski u razgovorima za medije ne otkrivaju ništa bitno o sebi. Za početak, od čega žive.

S obzirom da je novi album na Bandcampu besplatan (što ne znači da tamo ne možete uplatiti koju kunu iz dužnog poštovanja), i da je prvi zakazani koncert za 25 godina, od glazbe jako teško. A ono, samo s obzirom na „Veliku prasku“ trebalo bi ih proglasiti zaštićenim kulturnim dobrom i iz proračuna im osigurati egzistenciju. Gotovo smo sigurni, bili bi najkorisniji uhljebi u Hrvatskoj.