Za riječku funk grupu Grapevine Babies ne vrijede uobičajeni rock standardi kad je u pitanju brojnost postave. U njihovih pet plus godina postojanja mijena je bila konstanta, postava se skupljala i širila i zaustavila se na sadašnjih trinaest glazbenika, što je već omanji orkestar. Uloge su pomno razrađene, frontmen i prateći gitarist benda Luka Adžić-Kapitanović je zaslužan za aranžmane i tekstove pjesama. Groove podloga benda sastoji se od bubnjara Kristijana Baljarevskog, perkusioniste Ivana Polonija, klavijaturiste Karla Lovrića i basiste Svena Marenkovića. Leđa im čuva puhačka linija koju čine trubač Krešimir Kunda, trombonist Petar Tepšić, tenor saksofonist Franjo Črnjarić te alt saksofonistica Petra Zoretić. Za podizanje dlaka na rukama zaslužan je glavni gitarista Dario Arifović, a soul premaz daju tri vokalistice – Lucija Morić, Dana Adžić-Kapitanović i Lucija Kosić Palić.
Bend je imao velike planove za ovu godinu nakon prošle izuzetno koncertno plodne, ali korona virus je pomrsio račune. Ipak, Grapevine Babies neće 2020. pamtiti samo po lošem. Ne samo da su ove godine uspjeli objaviti dugosvirajući prvijenac, već je to djelo pod nazivom “Funkle Ben’s Sex Potion” doživjelo veliko priznanje proglašenjem najboljim albumom na ovogodišnjem RiRocku, a deseteročlani žiri nagrade Ri Rock Kipić 2020. u organizaciji udruge Ri Rock im je dodijelio i nagradu za najbolji omot albuma koji je izradio Mario Depicolzuane iz krčkog Studija 8585.
Ovim povodom u ime benda za Novi list govorio je frontmen Luka Adžić-Kapitanović.

Raznoliki uzori

Što vam znači titula Album godine 2020. na RiRocku?

– Naš debitantski album “Funkle Ben’s Sex Potion” ugledao je svjetlo dana u siječnju ove godine. Nakon dvije otkazane promocije albuma, propalih angažmana i silnih planova, iskreno, pali smo u nekakvu “rupu”. Moral, inspiracija, svirka…, sve je stalo. Ova titula došla je kao grom iz vedra neba te unijela novu dozu energije i inspiracije među naše redove. Činjenica da netko poput kultne RiRock udruge prati i cijeni naš rad do razine da proglasi upravo naš album albumom godine nam jako puno znači i neizmjerno smo zahvalni.

Iako po brojnosti i po žanrovskoj usmjerenosti niste tipični riječki bend, dio ste te scene i vjerojatno pratite što se događa na njoj. Koji je vaš pogled na riječku rock scenu?

– Scena je živa i “kuca” kao i uvijek. Postoji puno divnih i talentiranih ljudi i bendova koji stvaraju zanimljivu autorsku glazbu. Dovoljno je poslušati nominirane bendove u svim kategorijama na 42. RiRocku i bit će vam jasno da je scena šarena, zanimljiva i kvalitetna. Vjerujem da bi se ljudi začudili koji je to opseg kada bi, recimo, na naslovnici Novog lista, izašao popis svih bendova koji sviraju i stvaraju u gradu Rijeci. Sumnjamo da bi popis stao na jednu stranicu.

Kako biste opisali glazbu koju stvarate?

– Glazbena “maneštra” s funkom kao glavnim sastojkom.

Kratko i jasno. Možete li čitatelje malo dublje uputiti otkud je došao motiv i inspiracija za stvaranje i izvođenje glazbe?

– Uzori su raznoliki i inspiraciju crpimo sa svih strana. Osobno volim Franka Zappu, Georgea Clintona (Funkadelic & Parliaments), Earth, Wind & Fire, Stevieja Wondera – cijelu Motown ekipu, da sad ne nabrajam bezbroj imena i žanrova. Ono što našu “maneštru” čini “jestivom” je činjenica da svaki član benda začini pjesmu svojim stilom i jedinstvenim glazbenim jezikom.

“Funktastična” promocija

Bendovi su u pravilu živi organizam više individualaca. Koliko je komplicirano “pomiriti” sve u jednoj ovako mnogoljudnoj postavi od 13 glazbenika?

– Ništa nije problem ako ljudi razumiju i uživaju u onome što rade. Tako je i s našim bendom. Imamo dobro posloženu organizaciju i način rada i komuniciranja. Ništa nije idealno i naravno da smo karakterno svi drugačiji, ali na kraju dana spaja nas taj osjećaj, groove i ljubav prema stvaranju i sviranju glazbe.

Koliko je to dodatno logistički problem – od probi, do prijevoza na koncerte i “guranja” na bini?

– Mi smo nekako bend podijelili u tri “sektora” – kostur (kojeg sačinjavaju gitare, klavijature, bubanj i perkusije), puhači – “bras” te prateći vokali – “bekovi”. Probe se dakle rade sektorski. Prijevoz nikada nije problem jer svi vozimo, a guranje na bini podržavamo maksimalno. Nastupali smo od velike bine INmusica do “binice” Kluba u Beertiji i meni je osobno svaka bina draga jer za nju živim.

Koji je cilj benda, dobro se zabavljati, svirati kvalitetnu glazbu? Ima li imperativa (ili iluzije) da se od glazbe može živjeti?

– Profesionalni glazbenici koji žive od glazbe čine vrlo mali dio benda. Imperativ nije da se od glazbe živi nego da se za glazbu živi. Ako s vremenom dođe do toga da se od glazbe može živjeti, ja nemam ništa protiv. Do tada, cilj je svirati, stvarati, dijeliti i uživati!

Nedostaju li vam koncerti u korona krizi ili su i inače rijetkost s obzirom na mnogoljudnost postave?

– Naravno da nedostaju! Budući smo prošle godine dobili nagradu RiRock udruge za turiranje (bend koji je imao najviše nastupa u godini dana), mogu reći da nam jako fale koncerti. Navikli smo na svirku uživo, pripremili smo skoro dvosatni “funktastični” provod povodom promocije našeg albuma, ali nažalost još se nije realizirao.

Što zarade, to ulože

Album se može čuti/skinuti na Bandcampu. Ne vidim izdavačku kuću, je li u pitanju samizdat ili neka kuća stoji za vas? Je li album izdan u fizičkom obliku (CD, vinil)?

– Album je samizdat i dostupan je za slušanje na svim stream platformama – od Deezera do Spotifyja, a može se i skinuti na Bandcampu. Album je izdan i u fizičkom (CD) obliku i drago nam je da smo na ovogodišnjem Ri Rocku osvojili i nagradu za najbolji Album Art Cover. Album se može kupiti u Dallas Music Shopu ili putem naše službene Facebook stranice ili emaila.

Sniman je u Rijeci u GIS Studiju, miksao ga je Thomas Geiger u Berlinu, a mastering je djelo etablirane Piper Payne koja je radila i s “krupnijim” američkim, globalno poznatim imenima kao što su Third Eye Blind. Kako je došlo do te “internacionalizacije” albuma i je li to puno koštalo?

– Do suradnje s Piper Payne je došlo preko našeg dragog prijatelja Nina Šamanića. On nam je radio puhačke aranžmane i pomogao u produkciji albuma u smislu da nas je spojio s Thomasom i Piper. Nino je završio Berkley School of Music pa ima određena poznanstva i preporuke i nama je puno pomogao. O samoj cijeni albuma neću previše, samo bi naznačio da smo sve što smo zaradili od nastupa uložili u album! Prošle godine smo dobili RiRock nagradu za bend koji je najviše “turirao”, pa prosudite koliko je novca otišlo na album.

Za kraj, je li hrvatski jezik bio ikad opcija za tekstove pjesama, ili smatrate da u ovom žanru jednostavno ne “sjeda” dobro?

– Probali smo pjevati i pisati tekstove na francuskom, ali kad smo shvatili da nitko od nas ne zna jezik, ipak smo se odlučili za engleski koji najbolje “sjeda”.