Grupa Grad večeras zatvara šesto izdanje Riječke zvečke. Kultni Grad koncertom će ujedno proslaviti 35. obljetnicu svojeg postojanja, a publika će moći uživati u presjeku njihovih najvećih hitova.

Grad je u svojoj zaista bogatoj karijeri izdao šest studijskih nosača zvuka (»Ljudi«(1991.), »Amerika« (1993.), »Planet majmuna« (1999.), »Nebo« (2001.), »Glad« (2005.) i »Ne« iz 2010. godine) te jedan »live« album (Palach uživo, 2007.).

U već svima dobro poznatom parku na Vežici, na križanju Kvaternikove ulice i Ulice Martina Kontuša, s početkom u 21 sat, na pozornicu će stati Dean Škaljac, pjevač grupe Grad, na gitarama će mu se pridružiti Orijen Modrušan i Igor Stevanović, na bubnjevima Slobodan Bobo Grujičić, a na bas gitari novi član Sergej Hofman.

U povodu koncerta razgovarali smo s frontmenom grupe Deanom Škaljcem. Dean je pozvao sve zainteresirane na zagarantirano dobar provod na Vežici, prisjetio se nekih prošlih vremena, ali i otkrio kako bend još uvijek nije stavio »točku na i« svojoj karijeri te da marljivo rade na recikliranju starog i kreiranju novog materijala.

Više nego spremni

Deane, kako ste? Je li bend nabrijan i spreman za večerašnji nastup na Riječkoj zvečki?

– Bend je odradio solidan fond sati u našoj prostoriji u Kastvu i to u ovim ljetnim mjesecima, tako da smo u svakom slučaju povratili nekakav svirački standard koji nam je neophodan da se možemo pojavit igdje »na stageu«, a možda smo se popeli i stepenicu više, čut ćemo uskoro. U svakom slučaju, više smo nego spremni.

Kako teku probe? Što očekujete od koncerta i što publika može očekivati od vas?

– Probe su radne i nimalo spontane. Prošlo je pet godina otkad smo zadnji put imali koncert, a imamo i novog člana na bas gitari, Sergeja Hofmana, kojemu je to kompletno novi materijal i nije bilo vremena za opušteni pristup, premda nije bilo iskrica niti pretjerane nervoze.

Najviše problema imali smo pri konkretnom izboru pjesama koje ćemo svirati, ali nakon dosta izmjena odabrali smo koncertne favorite koji će biti presjek 35 godina rada benda, normalno, s naglaskom na pjesmama koje svi manje više znaju i koje ipak svi očekuju da sviramo pa ih ne smijemo razočarati.

Pripremate novi album u povodu 35. obljetnice od osnivanja benda. Je li novi kompilacijski album spreman za objavljivanje? Kada će ugledati svjetlo dana i kako će izgledati?

– Mi se prvo moramo totalno povući u prostoriju i nastaviti raditi na novom materijalu koji smo ugrubo skicirali, a paralelno ćemo raditi skupa s našom izdavačkom kućom na odabiru pjesama za »best of«, njihovim snimljenim verzijama, a vjerojatno ćemo neke i ponovo snimiti. Sve skupa ne ovisi samo o nama i izdavaču, već i svim ovim okolnostima koje su nepredvidljivo i agresivno postale dio naše svakodnevice.

Nebrojene anegdote

U 35 godina postojanja sigurno ste prošli »sve i svašta«… Možete li se prisjetiti neke drage vam uspomene ili anegdote iz vaše bogate karijere, a koju biste podjelili s nama?

– Ma toga ima, naravno, bezbroj. Al’ eto baš neki dan smo se prisjetili davne gitarijade u Zaječaru kad smo skupa s kolegama iz opatijskog Dr Steela naletjeli na jedan sportski kompleks koji je bio začudo prazan, unatoč predivnom ljetu, i u središtu njega predivan bazen koji nam se odmah učinio kao savršeno mjesto za hlađenje kašete piva koju smo vukli sa sobom, i ljetnim radostima nije bilo kraja.

Uslijedio je posjet dvojice milicajaca koji su nas ljubazno informirali da je bazen zatvoren zbog kolere u Rumunjskoj ili Bugarskoj, ako smo se pitali zašto nema nikoga, ali nisu nas otjerali, barem ne prije nego su s nama popili par… U cijeloj priči nikom se ništa loše nije dogodilo, ali drugo nismo ni očekivali.

A vaš najveći ili najmanji koncerta? Koji vam je koncert bio najbolji, a koji najgori?

– Mislim da je jedan od najvećih bio onaj u Ljubljani neposredno prije rata koji je organiziran kao koncert podrške Janši, Borštneru i Tasiću, u vezi s nekim procesom s odavanjem vojnih tajni bla, bla.

Bila su to dosta nezgodna vremena i nitko nije znao što se zaista događa, ali mi smo se ipak uputili u Sloveniju i svirali pred minimum 30.000 ljudi, ako se ne varam. U povratku smo stali u nekoj slovenskoj birtiji i na vijestima gledali nekakvo gomilanje vojske, huškanje… Ludilo je upravo bilo počelo…

Najdraži koncert mi je bio u »Lovorki Kukanić« ‘87. (čini mi se), kad se tamo dovuklo sigurno 1000 ljudi. Neka sreća, zajedništvo i ponos što smo tu i imamo jedni druge, kružila je tom dvoranom, predivno nešto. Tada sam prvi put skužio da radimo nešto dobro i da to ljude može povezati kroz jednu pozitivnu emociju.

Najgori je bio koncert u Sarajevu gdje smo trebali svirati s pulskim Idijotima, ali smo morali prekinuti koncert nakon nekoliko stvari jer smo se pohvatali s nekim pankerčićima, a nije ih bome bilo ni malo, pa smo se povukli u »backstage«. Mislim da nismo izvukli ni putne troškove. Do Sarajeva i nazad se vlakom putuje vječno. Loš okus u ustima nisu isprali ni svi bureci i ćevapi što smo ih tamo proždrli.

U garažu

Hvata li vas nostalgija kada razmišljate o davno minulim vremenima? Je li Rijeka nekada bila ljepše mjesto za život od ove današnje? Gdje je nestao rokenrol?

– Mislim da i nisu bila tako divna i idealna. Kad uspoređujem s današnjom situacijom, danas su dostupniji instrumenti, koncerti su bolje organizirani, razglas je beskrajno puta bolji. Nekad su na svirkama tonci bili k’o mehaničari, stalno ispod miks pulta ili negdje uz zvučnik ili pojačalo, s vječito isukanom lemilicom…

Rokenrol nije nestao, bendovi sviraju, čak i oni najstariji imaju nove albume i idu na turneje. U Rijeci ima fenomenalnih mladih bendova, izvođača poput Jonathana, The Siids, One Possible Option, itd…

Imaju drugačiji pristup svemu od nas i to je odlično. Nisu sputani i zarobljeni regionalnim izrazom i temama kao mi i uz korištenje svih dostupnih platformi, nebo im je granica. Rokenrol nije više najsvježiji komad mesa na stolu urbane kulture, ali možda kad još malo odleži, bude opet neodoljiv.

Želim vam puno zabave i dobar nastup večeras… Kada se vidimo sljedećeg puta? Imate li u planu još kakvih svirki u dogledno vrijeme?

– Hvala ti, kao što rekoh, poslije ove svirke se zakucavamo u prostoriju i radimo na novim pjesmama. Mislim da imamo još toga za reći, ili otpjevati, kako god. Imamo neke najave za određene svirke, ali danas se nikad ne zna…

Poruka za kraj? Želje, pozdravi…

– Vidimo se na Vežici, nemojte štedjeti grla, ni mi se sigurno nećemo štedjeti…