Ista meta, isto odstojanje, bio bi najkraći i možda najprecizniji opis novog albuma popularne škotske skupine, izdanog nakon najduže pauze u karijeri. Koliko su se malo pomaknuli u zvuku od briljantnog eponimnog debija prije dvadeset godina, dovoljno je reći da bi par stvari hladno mogli ugurati i na taj prvi album, a da se savršeno uklope.

Na to se može gledati dvojako; slijediti iste obrasce 20 godina kasnije može sugerirati da se bend ne razvija ili je odraz niske autorske ambicioznosti, no s druge strane, mišljenje da se jedno četiri stvari s „Human Fear“ mogu staviti uz bok bezgrešne kolekcije pjesama s početka karijere, govori u korist netaknute zanatske briljantnosti Alexa Kapranosa i društva.

Onako kako su to u drugačijim žanrovima činili AC/DC i Ramonesi. Uvijek isto i gotovo uvijek odlično.

Da ih odmah i pobrojimo, redom „Build It Up“, „Night Or Day“, „Cats“  i zaključna „The Birds“ imaju taj neodoljivi spoj igre staccato gitara i groovea svojevrsne rock koračnice, ili drugim riječima, spoj prepoznatljivog kombiniranja post-punka i plesnih ritmova.

„Human Fear“ je prvi album bez originalnog i rekli bismo, osebujnog bubnjara Paula Thomsona čije je mjesto zauzela i na turnejama u zadnje četiri godine repertoar izbrusila Audrey Tait.

Lagali bi kada bi rekli da je zvuk s njom iza bubnjeva poprimio novi karakter, prije bi se reklo da se uklopila u uhodani sustav. Ima trenutaka koji odskaču koncepcijski, „Hooked“ je najnapadnije elektronska pjesma Franza Ferdinanda ikad, ali onako mrvicu vintage, iz vremena kad je Timbaland dohvatio Nelly Furtado ili iz Madonnine plesne faze sa „Confessions On The Dancefloor“ albuma.

Čista suprotnost ovoj disco ironiji je „Black Eyeleashes“ na kojoj je Alex Kapranos po prvi put zapjevao i na grčkom. I ne samo to, beat, ali i bit pjesme je buzuki, instrumentalno Franz Ferdinand po prvi put u karijeri ovdje podsjećaju na „južnjačke“ trenutke Poguesa na njihovoj šarenoj i sočnoj  world music kaši albuma „Hells Ditch“.

Čudo da se nešto takvo nije dogodilo i prije. Naime, ovo Kapranos nije umjetnički alter ego, Alex je Škot od majke Engleskinje i oca Grka rođen. I tu bi iznenađenjima bio kraj.

S odmakom vremena neki od njihovih slabije primijećenih i podcijenjenih albuma poput „Tonight“ iz 2009. i diskoidnog „Always Ascending“ iz 2018., sazrjeli su elegantno, zvuče uvjerljivije negoli u vrijeme kad su izašli. Nepobitna je istina da nikad nisu snimili loš album, i da iz djela u djelo pokazuju da ih ne napušta inspiracija da skladaju jednostavne, efektne i catchy gitarske melodije.

„Human Fear“ nije iznimka, na njemu doduše nema ništa posebno novo ili avangardno, ali nepromijenjena formula i dalje daje solidne rezultate.