Fontaines D.C. su bez ikakve sumnje, jedan od najuzbudljivijih indie rock bendova današnjice, već pet godina, od objave prvog albuma, su u zamrznutom statusu „sljedeće velike stvari“, bend koji konstantno raste autorski i sa svoja tri albuma ostavlja čvrstu impresiju da su još daleko od zenita, da će jednog dana postati općim mjestom pop kulture.

Ljubljansko Kino Šiška je sjajan koncertni prostor za cca tisuću ljudi, trapezast po tlocrtu i stepenast po vertikali besprijekornih je akustičnih odlika.

Objektivno premali za reputaciju i popularnost benda kojem je sinoćnji nastup jedan od najintimnijih na turneji po broju prisutnih „svjedoka“. Tim bolje.

Bend u naponu snage, odlična mala dupkom puna dvorana, kad to u glavi spojite ne očekujete ništa manje od spektakularnog koncerta.

Nakon sat i pol izlaganja osjeta sluha i vida živom nastupu irske petorke s adresom u Londonu, konačan je zaključak da su Fontaines D.C. spektakularan studijski bend, njihove snimljene pjesme i albumi odišu značajnošću i veličinom. Živi nastupi uključujući i sinoćnji ljubljanski su nešto drugo.

Fino ugođen zvuk s razglasa (bendu ovakvog profila doduše ne bi smetalo malo više buke), besprijekorno usvirana družina, dobro raspoložena publika, ali postojalo je ono nešto nevidljivo što priječi da vas ono što vidite i čujete s pozornice otpuhne ili obuzme u potpunosti.

Sličan su dojam ostavili pred dvije godine na INmusicu, ali nije usporedivo zbog tadašnje velike otegotne okolnosti. Naime, nastupili su na manjoj World pozornici pred publikom još ošamućenom od netom prije završenog uragana od koncerta IDLESA na velikoj pozornici, upamćenog kao jednog od najimpresivnijih na INmusicu ikad.

Da su nakon njih na Jarunu uskrsnuli Ramonesi iz 1977. teško da bi bilo drugačije. Poslije IDLESA sve je djelovalo mlako.

Rekli bismo da post punk Fontaines D.C.-a uživo zvuči vrlo, vrlo solidno, ali daleko od toga da bi u njihovom slučaju mogli parafrazirati znamenitu proročansku rečenicu „vidio sam budućnost rock and rolla“  kritičara Rolling Stonea Jona Landaua nakon što je u klubu slične veličine Šiške davne 1974. vidio tada još anonimnog Brucea Springsteena prvi put u akciji.

Reći za bend u naponu snage da zvuči vrlo solidno uživo, može odjeknuti poput kletve i u blagoj je kontradikciji s činjenicom da su njihovi albumi snažan argument  tvrdnji da bi oni zaista mogli biti budućnost rock and rolla. Tako je kako je.

Teško je proniknuti što im točno nedostaje uživo, subjektivno bi se to moglo okarakterizirati kao blagi manjak karizme, a usko vezano uz to i kao blagi nedostatak stila.

Možda ideja i jest u tome da je stil neimanje stila, da bend na pozornici, u trenirkama i majicama s natpisima vlastitog benda, izgleda poput kvartovske družine ispred kebabdžinice iz nekog ranog filma Guya Ritchiea.

Ali, povijest sugerira da je vizualna distinkcija od običnog i svakodnevnog, gotovo jednako uzbudljiv i važan sastojak predodžbe o rock glazbi, kao i glazba sama.

Računaju se tu i svi zamislivi vizualni efekti na pozornici. Nezainteresirani i za taj segment, Fontaines D.C. imaju samo veliku trodimenzionalnu svjetleću maketu imena benda (isto kao i na INmusicu 2022.), što im visi iznad glava i skroman light show. Manje zna biti više, ali ne uvijek i ne svugdje.

Središnja pojava na pozornici je, ne samo po logici formalne uloge frontmena, Grian Chatten, po pojavi i habitusu oličenje 2.0 punkera novog doba, ali prije svega sjajan pjesnik, a sada i sve bolji pjevač. Šoumenske vještine su na nešto nižim razinama, ne treba ići dalje od činjenice da je između pjesama procijedio kroz zube svega tri riječi,  na početku koncerta „Hello“ i na kraju „Thank You“.

Ako ništa, svojim je gibanjem po pozornici i približavanjem prvim redovima publike, odskakao od potpuno statičnog ostatka benda. Fontaines D.C. odašilju poruku ozbiljnog, vrlo posvećenog, ali u sebe zatvorenog benda koji kao da nije tu da zabavlja publiku, već isporučuje glazbu na navišem mogućem tehničkom nivou.

I dok su koncertni datumi ove ljetne turneje pred izlazak četvrtog albuma „Romance“ što izlazi za 10 dana, uglavnom popunjeni nastupima na festivalima i best of set listama, ljubljanski klupski koncert ponudio je priličan broj iznenađenja. Fontaines D.C. u svojoj kajdanci imaju pregršt delikatnih laganih pjesama koje lako ulaze u uho, a teško iz njega izlaze, no ovaj je koncert bio naglašeno energičan, uglavnom ispunjen stvarima višeg tempa.

Ispustili su tako neke očite koncertne lagane favorite („I Don’t  Belong“, „How Cold Love Is“), ali su zato počastili ljubljansku publiku, u kojoj je bio priličan broj hrvatskih ljubitelja benda, s nekoliko ekskluzivnih trenutaka.

Ostat će zapisano da su nove pjesme „Here’s The Thing“ i još neobjavljenu „In The Modern World“ prvi put uživo izveli baš sinoć, u sparnoj ljubljanskoj noći.

Od 17 izvedenih stvari, njih šest je s nadolazećeg albuma, tako da su okupljeni dobili jasan uvid u kojem pravcu ide njihov omiljeni bend. Posebno po najavnom singlu „Starburster“, ostavljenom za efektan kraj koncerta, razvidno je da ne stoje mjestu.

Ritmičke dionice što mirišu na hip-hop i melodija koja priziva na Damona Albarna, ali ne u Blur nego u Gorillaz, sugeriraju da irski bend širi horizonte, da želi više. Sasvim dovoljno da i dalje ima mjestu uvjerenju da za Fontaines D.C. najbolji dani tek dolaze.