Ako ste dovoljno stari i nekad davno sredinom 80-ih  u potrazi za novom glazbom nabasali na njemački bend neobična imena Einstürzende Neubauten i na njihov ključni rani album “Halber Mensch”, morali ste doživjeti neku vrstu kulturnog šoka. Prije svega zbog radikalno drugačije strukture pjesma i zvukova koji ne da nisu iz svijeta konvencionalne glazbe, već ovog svijeta općenito, u kojem čak i glas Blixe Bargelda u divljim trenucima podsjeća – kako bi to rekao njegov dugogodišnji glazbeni sudrug u Bad Seedsima Nicka Cave – na zvuk bušilice.

Ako ste pak ostali ukopani na „Halber Menschu“ i prestali pratiti ove veterane s 45 godina staža na sceni, treba reći da berlinski sastav već jako dugo ne koristi buku kao (glavno) oružje u svom izričaju, da su tamo negdje od prijelaza milenija s albumom znakovita naziva „Silence Is Sexy“ isporučivali sve prigušeniju, prosječnom uhu ugodniju i melodičniju ambijentalnu glazbu, ali bez puno kompromisa u eksperimentiranju s neobičnim zvukovima. Malo karikirano, ali kao da očaravajuću tihu melankoliju kasnog Davida Sylviana sreće naizgled raštimani vatromet čudnih tonova Waitsovog prijelaza na divnu glazbenu bizarnost s albumom „Swordfishtrombones“.

Dvanaest godina nakon zadnjeg gostovanja u Hrvatskoj, jučer su se poklonici u rasprodanoj i ponovno pakleno vrućoj Tvornici mogli uvjeriti da unatoč godinama (Blixa Bargeld s 65 godina na leđima ne izgleda kao da netko u dobroj životnoj formi), Einstürzende Neubauten ne stare, ali evoluiraju, oni sadržajno više nisu isti bend kao prije 40 godina niti se to trude biti. Lako je biti otkačen, čudan, pa i bizaran kad si mlad. Blixa i društvo se nisu prodali, komercijalizirali, samo su usporili, u skladu s godinama počeli isporučivati sofisticiraniju glazbenu umjetnost. I opet su na jedan profinjeniji način ostali otkačeni, čudni, pa i bizarni. Kad se Blixa uz pomoć štapa, vidno hramajući, pretio, izmučena lica i duge sijede kose, obučen u crno odijelo, popne na pozornicu, slika vara. Jer, duh je ostao isti. Glas je otišao u niže registre, ali tu i tamo, kad neka od pjesama u klimaksu to „zatraži“ on i dalje može uvjerljivo proizvesti s glasnicama uznemirujući zvuk bušilice.

Einstürzende Neubauten su živopisna skupina ljudi. Inovativni perkusionist N.U. Unruh obučen je kao radnik za strojem, basist Alexander Hacke s brčinama i šeširom osebujnošću i likom podsjeća na jednog drugog majstora od basa Francija Blaškovića, gitarist Jochen Arbeit kojeg se kao i Blixe sjećamo u nešto mršavijim izdanjima, u besprijekornom plavom odijelu, s bijelim šeširom na glavi i retro Gretsch gitarom oko vrata kao da je ispao iz benda Djanga Renhardta, Felix Gebhard na klavijaturama djeluje kao introvertirani bradati profesor u konfekcijskom odijelu sašivenom bez veze. Njihova izvedba na neki način dijeli naizgledni vizualni nesklad, naoko nespojivi glazbeni elementi stope se u začudno harmoničnu cjelinu.

I kad zvuče pripitomljeno, tiho i uglađeno i dalje imamo posla s glazbom koju je teško ugurati u neku ladicu, i tonove koje se ne mogu čuti nigdje drugdje. Nije to više neobuzdani industrial sound, možda bi današnji Einstürzende Neubauten bilo najprimjerenije okarakterizirati kao elegantnu avangardu.

U svojoj kasnoj fazi, dugoj prigušenijoj epizodi eksperimentalne glazbe, Einstürzende Neubauten ne nude kulturne šokove za nenaviknute uši, nude gotovo intimnu kazališnu atmosferu, naraciju umjesto vriska, delikatne nepoznate tonove uklopljene u lijepe melodije umjesto brutalnog zvuka brusilice na metalnoj površini. U tom smislu, možda bi za njihove koncerte bili primjereniji prostori teatarskog profila, oni u kojima se sjedi. Lakše se u suptilne melodije niskog tempa uživjeti u fotelji, negoli natiskan poput sardina u konzervi u (od temperature) užarenoj Tvornici.

Većina materijala s jučerašnje set liste duge 18 pjesama pripada pjesmama s posljednja dva albuma, svježeg „Rampen: apm (alien pop music)“ i „Alles In Allem“. Nijedna jučer izvedena stvar ne datira prije 2000. godine, odnosno spomenutog albuma „Silence Is Sexy“ s kojeg su odsvirali čak četiri, uključujući i „Redukt“ s kojom su nakon drugog bisa odjezdili u noć.  Na albumima i koncertima Einstürzende Neubauten više nema terolitki koje pile željezne cijevi spojene na mikrofone, uglavnom “otpadni” metalni instrumentarij (metalne opruge, lopatice turbina po kojoj struže neka vrsta kuhinjske pjenjače, cijevi po kojima u ritmu puše zrak iz kompresora, kanistri, bačve, pa i metalna kolica iz shopping centra kao neka vrsta ksilofona), je i dalje tu, ali u službi melodije i donosi, kako studijski, tako i uživo jedinstveno sonično iskustvo.