Među onima koje je pandemija virusa pogodila najviše su i glazbenici kojima je prvi put u povijesti prekinuta rutina nastupanja pred živom publikom. Možda se u tome krije glavni razlog zbog čega i slavni glazbenici s desetljećima rada iza sebe rasprodaju svoje kataloge pjesama, odnosno autorska prava na njih. To je ovih dana napravio i vjerojatno najveći autor moderne glazbe Bob Dylan s jednim od najvrjednijih i ujedno najopširnijih kataloga autorskih pjesama.

Cijena koju je Universal platio nije bila objavljena, ali procijenjeno je da je riječ o 300 milijuna dolara, no najnovije vijesti govore da je možda riječ i o još većoj cifri, jer se u međuvremenu doznalo da je nedavno Dylan odbio ponudu britanska kompanije Hipgnosis Songs Fund od 400  milijuna dolara. Inače, Hipgnosis Songs Fund u ovoj krizi najagresivnije ulaže u autorska prava s obzirom da je u zadnjih pola godine potrošio krupnih 670 milijuna dolara kako bi postao vlasnikom autorskih prava nad 44 tisuće pjesama raznih izvođača.

U Dylanovom slučaju, ili je na kraju Universal ipak dao izdašniju ponudu da dođe u posjed šestotinjak njegovih pjesama, ili Dylan smatra da će se oni kvalitetnije brinuti o njegovoj baštini. Ovo drugo nije isključeno kao motiv jer je gotovo sigurno da Dylanu ne nedostaje novca. Osim što je redovito izdavao albume i ubirao izdašne tantijeme, njegova koncertna aktivnost teško je nadmašiva.

Naime, svoju „Never Ending Tour“ čije je ime ujedno i njen program, započeo je još 1998. i nestvarnu brojku od tri tisuće koncerata dostigao prošlo proljeće u Innsbrucku. Za razliku od njega, neki njegovi vršnjaci iz vrlo egzistencijalnih razloga su prisiljeni odreći se prava na svoja autorska dostignuća. Recimo osnivač The Byrdsa i Crosby, Stills & Nash benda David Crosby. On je u svježoj objavi na Twitteru, objavio da ide Dylanovim putem i usput zavapio kako je na to prisiljen.

„ I ja prodajem svoje isto…ne mogu raditi…imam obitelj i hipoteku i moram brinuti o njima pa je to moja jedina opcija…“ – bacio je udicu tvrtkama za izdavačka prava Crosby. U njegovom slučaju, nije isključeno da zaista nije u bajnoj financijskoj situaciji. Kad se bolje promisli, svojevrsno je iznenađenje što je uopće živ s obzirom na desetljeća divljeg rokerskog života, teške problem s alkoholizmom i drogama koje su išle ruku pod ruku s rasipanjem novca. Crosby je još 1994. godine transplatirao jetru jer ga je nagrizao hepatitis C. Ni tada očito nije imao novaca, operaciju i oporavak mu je platio Phil Collins.

I am selling mine also …I can’t work …and streaming stole my record money …I have a family and a mortgage and I have to take care of them so it’s my only option ..I’m sure the others feel the same https://t.co/EXWHR2v6iq

— David Crosby (@thedavidcrosby) December 7, 2020

Sa 79 godina na plećima nema više razloga ne naplatiti svoj autorski rad u kešu s obzirom da izdavačke tvrtke očito vide dugoročno zaradu u području autorskih prava. Mogao bi zaraditi dosta, Crosby potpisuje neke od najpopularnijh pjesama The Byrdsa, među ostalim i “Eight Mile High“, pa “Guinnevere“, “Wooden Ships” s Crosby, Stills & Nash, kao i “Almost Cut My Hair“, jednu od himni hippie ere koja otvara legendarni album “Deja Vu” iz 1970., gdje je spomenuti trojac pojačan Neilom Youngom. No to je samo fragment njegove duge karijere, i ako je Stevie Nicks (stoji iza velikih hitova Fleetwood Maca “Rhinnanon” i “Dreams“), nedavno za odricanje od  autorskih prava na svoje pjesme dobila naknadu od 70 milijuna dolara, ni Crosby se ne bi trebao bojati hoće li moći otplatiti hipoteku koju spominje u svom tvitu.

Tvit Davida Crosbya otkriva da bi priča o tome kako je u svijetu digitalne glazbe strimanje još jedan dodatni način da glazbenici dođu do tantijema uz prodaju „fizičkih“ nosača zvuka i javnog izvođenja njihove glazbe.  Crosby smatra da je upravo suprotno i tvrdi da mu je strimanjem ukraden njegov novac.

Zašto se onda tvrtke za izdavačka prava otimaju za autorska prava nad pjesmama i troše stotine milijuna dolara da bi postali vlasnici kataloga slavnih i manje slavnih glazbenika? Odgovor se možda krije u tome što je strimanje i korištenje glazbe na internetskim paltformama i dalje neka vrsta sive zone koju tek treba pravno detaljno pravno urediti. Glazbenici pojedinačno teško da se mogu upustiti u tu borbu s vjetrenjačama, moćni konglomerati jednom kad steknu prava na desetine tisuća pjesama s moćnim pravnim timovima iza sebe i odredima lobista kod političara mogli bi dugoročno – za razliku od Crosbya i sličnih – profitirati od ere digitalnog strimanja glazbe.