Izgleda da Duran Duran nisu izvukli previše pouka sa svog prvog albuma obrada „Thank You“ iz prve polovine 90-ih na svježem i prigodno nazvanom „Danse Macabre“. Tada su se dohvatili previše preeksploatiranih, da ne kažemo izlizanih evergrina s jedne strane i previše cijenjenih i originalno „savršenih“ klasika s druge, na potezu od Elvisa Costella i Lou Reeda do Sly and Family Stone i Led Zeppelina, koji su prevedeni na njihov Novi romantizam zvučali neuvjerljivo i sladunjavo. Toliko da je taj album ozbiljno britansko glazbeno glasilo Q deset godina kasnije proglasilo najgorim albumom svih vremena.

„Danse Macabre“ nije drugi najgori album svih vremena, daleko od toga, ali pati od sličnih boljki kao i spomenuti “Thank You”. Prvo pozitivne strane. Riječ je zapravo o nekoj vrsti konceptualnog albuma s obzirom da su se Duran Duran namjerili snimiti svoj Halloween album. Svaka „šuša“ snima božićni album, pa je valjda legitimno snimiti i album koji na ovaj ili onaj način ima veze s Noći vještica. Pa, i onima čiji glazbeni opus inače nije obojan teškim i tamnim bojama.

Zapravo, za razliku od božićnih pjesama koje su gotovo neka vrsta podžanra, ne postoji nešto kao Halloween žanr. Postoje vrlo raznorodne pjesme čiji tekstovi se bave nadnaravnim, duhovima, vješticama, zombijima, čudovištima ili općenito tematiziraju nešto jezivo. Pa onda postoje playliste koje se potegnu i vrte prigodno za svaki Halloween. Sva sreća, ovdje nema ultimativne i nezaobilazne Halloween pjesme (i po temi i po spotu), „Thriller“, iako je glazbenom habitusu Michaela Jacksona iz 80-ih Duran Duran prilično blizak.

Ali, ima nekih drugih, za koje bi se također moglo reći da bi bilo bolje da ih nema. „Paint It Black“ u originalu Stonesa je visoko dramatična pjesma gotovo zlokobne atmosfere, u elektro-rock izvedbi Duranovaca zvuči kao parodija, a nije parodija. Još jedan loš izbor predloška je „Psycho Killer“ Talking Headsa sa sličnom dijagnozom kao i u slučaju „Paint It Black“; prejaka je to pjesma da bi u prepjevu gdje se Simon LeBon i društvo trude da je zapravo iskopiraju, zvučala iole uvjerljivo. Na istom je tragu kultni disco hit Cerronea „Supernature“. Duran Duran mu ne dodaje novu vrijednost, ovo je samo mlaka verzija superiornog originala, baš kao i u slučaju „Ghost Town“ Specialsa, još jednog nesretnog izbora za reinterpretaciju.

Za kraj pokuda, ovdje srećemo i ono za što se u današnjem svijetu plješće samo sveprisutnoj svjetskoj glazbenoj miljenici Taylor Swift, da ponovno snima vlastite stvari. Album otvara „Nightboat“ originalno izdana na njihovom drugom najboljem albumu (nakon „Rija“), eponimnom prvijencu iz 1981. Nisu je iskasapili, ali usporili su je, „zamračili“ i oduzeli energiju iskričavog popa, pa na njoj zvuče kao kakav umorni dark wave bend.

Jedan od boljih trenutaka je skroz nova stvar „Black Moonlight“, oštri pop funk gdje se jasno raspoznaje „rukopis“ gostujućeg gitariste, legende Nilea Rodgersa. Zapravo, uz nju najbolji trenuci  ove čudne kolekcije Halloween pjesama su također nove pjesme, naslovna „Danse Macabre“, moderna, poletna, a opet stvar pomalo jezive atmosfere, te „Super Lonely Freak“ u kojoj su britanski veterani čak i duhoviti u glazbenom smislu. Iz tipične pop melodije koja podsjeća na njihove slavne dane ničim izazvani, prilično spretno i bešavno prelaze u „Super Freak“ hit Ricka Jamesa. Sve u svemu, netko bi duranovcima trebao zabraniti da snimaju obrade jer im to jednostavno ne ide.

No, misija je ovim konceptualnim albumom vjerojatno ipak ispunjena ako se zna otkud ideja i motivacija. Naime, Duran Duran su prošle godine svirali Halloween koncert u Las Vegasu i atmosfera je – kako su rekli – bila „luda“, što je bio dovoljan poticaj da se bace na snimanje albuma prigodne tematike. Ne zna se što će Duran Duran raditi za Božić narednih godina, ali zna se da će negdje sigurno biti bukirani za Halloween.