Ovogodišnja dobitnica nagrade Porin za žensku vokalnu izvedbu je 29-godišnja splitska kantautorica Dunja Ercegović koja je široj javnosti poznata i pod imenima Lovely Quinces i Bad Daughter. Osim prestižne diskografske nagrade i potvrde hrvatske publike, ova je talentirana autorica već odavna primijećena i od strane publike. Dunja je nastupala na kultnom američkom SXSW festivalu, a ušla je i u finale prestižne glazbene nagrade Impala.

Spomenimo i da je bila predgrupa na koncertima Gianta Sandoma, Morcheebe, Thurstona Moorea, Kurta Vilea i drugima. Iza sebe već ima dva EP izdanja, a već nakon prvog punila je koncertne dvorane. Ovogodišnji Porin uvod je u koncertnu promociju albuma »Let Me Panic« za koju se sprema audio-vizualni spektakl.

Dobili ste nagradu Porin, uskoro predstavljate i novi album. Uzbudljivo ste započeli godinu, jeste li to planirali ili vas je ponešto i iznenadilo?

– Nisam planirala, jer kod mene planovi baš nemaju puno smisla. Uvijek si postavljam rokove i ciljeve, ali u inat ih se teško držim. Spontanost mi se često pokazala najboljim rješenjem. Što se tiče elementa iznenađenja, očekivala sam dobre reakcije, ali ne baš sve ovo što se dogodilo: nagrade Rock&Offa, Runde i Porin.

Ponos i želja

Prilično ste »cool«, ne žicate glasove, ne gurate se… U tom smislu, koliko vam znače nagrade?

– Averziju prema žicanju glasova i guranju netko može smatrati cool, a netko glupim (smijeh). To je istodobno miks ponosa i želje da vidim stvarnu sliku bez zavaravanja.

Ne bih baš voljela ispasti nezahvalna, nagrade su dobar »ego boost« i motivator. Ne umišljam da me je to odvelo na neku novu razinu i da sam »veća« nego što jesam. Realnost se razotkriva u neplaćenim YouTube pregledima, prodanim ulaznicama i broju streamova, odnosno »fermaju« li te ljudi uopće. Prema svim tim faktorima, nemogući su scenariji u kojima zbog nagrada dignem nos i doživljavam se »važnom«.

Mnogim glazbenicima su trebale godine potvrđivanja da bi postigli uspjeh koji je vama došao već nakon prvog objavljenog EP-a. Nastupali ste na kultnom američkom SXSW festivalu, ušli u finale prestižne glazbene nagrade Impala. Kako biste to komentirali, u čemu je tajna?

– Nema je. Ne bih sve voljela pripisati sreći, jer sve što mi se dogodilo, dijelom je došlo mojim zaslugama i ljudi s kojima surađujem. SXSW nije nedostižan, svi se imaju slobodu prijaviti na natječaj svake godine. Zato kažem, nema tu velike filozofije, barem ne u mom slučaju. Ja samo napravim pjesmu i to je to.

Bili ste na turnejama s glazbenicima Giant Sandom, Morcheebom, Thurstonom Mooreom, Kurtom Vileom. Kako ste se snašli, jeste li u tim druženjima proširili svoja znanja?

– U slučaju Giant Sanda i Thurstona Moora, dobila sam određenu svjesnost o zahtjevnostima turneje. Najviše sam zahvalna na tom iskustvu i to je možda bio jedan od najboljih trenutaka mojoj skromnoj »karijeri«. Što se tiče drugih glazbenika kojima sam bila predgrupa, nije tu bilo puno proširivanja znanja, ali svakako nekoliko super anegdota za prepričavanje.

Foto: NN

Nema filozofije

Donedavno ste bili Lovely Quinces, ali odmetnuli ste se i sad ste Bad Daughter, zašto ne jednostavno Dunja Ercegović?

– Kada biste čuli kako su me jednom zvali na aerodromu, ne biste mi baš preporučili da nastupam pod vlastitim imenom izvan granica. I dalje sam Lovely Quinces, pa i Bad Daughter. Također mi je puno lakše odvojiti te neke stvari od mene same upravo zato što ne nose moje ime.

Traženje glazbenog, umjetničkog identiteta je osobni proces samoistraživanja. Što ste sve do sad pronašli u sebi? Zbog čega ste »loša kći«?

– Nisam baš fan ovakvih pitanja, takva filozofiranja često znaju ispasti pretenciozna, a i ja općenito ne znam što bih tu pametno odgovorila. Ne osjećam da sam prošla kroz ikakav proces ili da sam išta tražila, a kamoli da sam pronašla. Kao što sam prethodno odgovorila na pitanje »u čemu je tajna«, moram ponoviti kako ja samo napravim pjesmu.

Otpjevam i uglazbim jedno svoje iskustvo. To radim od svoje 12. godine, a to je djelomično i zbog toga što sam lijena učiti tuđe pjesme. Ta vrsta outleta ima nekakav psihoterapeutski učinak, ali ne bih to fatalno nazivala slamkom spasenja ili da je glazba moj život. Ako sam zbog ičega »loša kći«, onda neka to bude zbog odbijanja pridavanja značaja i misterioznosti cijelom tom procesu. Ja sam bauštelac.

Prvu ste pjesmu napisali kao dvanaestogodišnjakinja, što ste opjevali? Čime ste bili toliko zaokupljeni da ste to morali opisati glazbom?

– Dosadom. Moji roditelji su bili dovoljno dobri pa nisu okupirali svo moje vrijeme i dopustili su mi da se samo dosađujem te otkrivam sama svoje interese. Prva pjesma je bila o tome kako me dječak u pubertetu nije šljivio dva posto. Nije se puno promjenilo… Od tada su dječake zamijenili muškarci u pubertetu.

Tekst dolazi zadnji

Odakle kreće proces, od osjećaja koji vam je opipljiv u zvuku ili u riječi?

– Obično uzmem gitaru i, kako bi se reklo, nešto »tandrčem« po njoj. Dam si nekih deset minuta da nešto smisleno izađe iz toga. Ako se nešto desi, onda pjevušim preko toga riječi koje ne postoje ni u jednom jeziku koje zamijene freestyle metodom neke riječi koje postoje u engleskom jeziku. Tekst dolazi zadnji, kao nužno zlo u kojem ne volim puno pametovati.

Sve to snimam na mobitelu i skicu nazovem »TFISNAGJ«, a koju možda završim odmah, a ponekad nakon par mjeseci. Neke pjesme napravim na tonskoj probi čekajući da sve namjeste, čisto da mi prođe vrijeme. Ali, eto, da ne ispadnem mangup, i odgovorim konkretno, sve je više opipljivo u zvuku.

Koliko vam glazba oduzima od dana? Ostaje li vam dovoljno vremena za ostale obaveze?

– Skoro pa ništa ne oduzima, niti je oduzimalo. Sad ćemo s ovim projektom Bad Daughter vidjeti kako stvari stoje. Radim u kreativnoj agenciji pa imam vremena za sve nakon što mi kao Pepeljugi odzvoni zvono u pet sati ili započne vikend.

Studirali ste političke nauke, odnosno na prijediplomskom komunikologiju, zašto ste odabrali baš taj studij? Vežete li uz taj odabir svoju budućnost?

– Izabrala sam taj diplomski na novinarstvu, jer mi je bilo bliže doma, a i bio je prirodan nastavak nakon preddiplomskog komunikologije u Zadru. Na studiju sam vidjela da me zanima politički marketing, tako da sam išla u tom smjeru. Meni je daleka budućnost što ću jesti kad dođem doma s posla.

Foto: Davor Javorovic/PIXSELL

Dojam New Yorka

Rođeni ste u Splitu, ali nosite energiju koja kao da ne pripada mediteranskoj modrini i opuštenosti… Kako se vi osjećate?

– Kao Dunja. Ali naravno da nisam rođena u vakuumu i da okolina ipak ima nekakav utjecaj na jedinku, zato mogu kod sebe prepoznati tipične »splitske« momente koje očito, sudeći prema ovom pitanju, drugi možda i ne mogu. Ne zamjeram svakako, nisam lokalpatriot, nekad odišem energijom Slavonskog Broda. Sve je to kul.

Nastupali ste u Chicagu, Torontu i New Yorku, razlikuje li se vaša publika na različitim kontinentima, gradovima? Je li vam zapeo neki od tih gradova da ste poželjeli vratiti se, živjeti u njemu? Ima li neko mjesto gdje biste voljeli živjeti, o kojem možda maštate?

– Moj uzorak je nažalost bio premalen da bih mogla donositi zaključke. Ali logično… različiti ljude, različite publike, različite kulture slušanja. Iz mog iskustva, Sardinija ima različitu publiku na sjeveru i jugu otoka. Dojmio me se New York, ne bi bilo na odmet da sam tamo živjela par godina.

Kad već spominjemo Ameriku, kako vam se svidjela tamošnja vibra? Što vam je draže, Europa ili Novi svijet?

– Od gradova koje sam posjetila: Chicago, New York i Austin, svidjelo mi se za to malo vremena što sam tamo provela. Naravno, prvi put sam prešla Atlantski ocean pa sam bila pod dojmom, razgoračenih očiju i dala se oduševiti svakom glupošću, pa čak i ljubaznošću konobara. Mogu se lakše zamisliti u Europi, specifično u nekim mediteranskim zemljama.

Racionalnost i mistika

Kao malena djevojčica, dok biste slušali jazz iz roditeljske zbirke, pjevali biste i zamišljali publiku. Kad ste se spojili s gitarom?

– U Tepih centru. Stari je kupovao tepih, a igrom slučaja je tamo bio neki štand s pločama i gitarama. Tamo sam gubila vrijeme dok je on obavljao svoje. Na kraju me pitao želim li da mi kupi gitaru i ja sam skromno kimnula glavom, već tad sam zaključila da ta indiferentnost puno bolje pali kod roditelja nego razmaženo zahtijevanje (smijeh).

Željeli ste svirati i saksofon, zar ne?

– Išla sam na saksofon u glazbenoj školi, ali nisam osjećala da je to prava sredina za mene. Krenula sam dosta kasno, svi klinci su već bili previše ambiciozni za moj ukus, a moj entuzijazam za sviranjem jazza na saksofonu je bio ignoriran od strane profesora.

Izjavili ste kako volite pjevati jazz, ali da nikad ne biste izdali jazz album, zašto?

– Jer se ne miješam u ono što ne znam. Jazz pjevam za svoj gušt, ali ne bih dala ruku u vatru da imam tu boju i taj šmek. Ne bih sebi oprostila da to zvuči školski.

Vjerujte li u predodređenost?

– Unatoč tome što volim sebe smatrati dosta racionalnom osobom, dopuštam si ipak malo mistike, jer bi inače sve bilo jako dosadno. Ne vjerujem u predodređenost koja nalikuje onoj iz grčke mitologije, ali vjerujem da su neka vrata uvijek unaprijed otvorena, a o tebi ovisi hoćeš li proći kroz njih.

Što je za vas ljubav, bol ili radost?

– Svašta nešto, samo nek’ je ima.