Od dirljivih, slikoviti upečatljivih stihova uvodne monumentalne elegije „Renegate“ do nešto manje od 4 minute glazbene ljepote „Southern Bell“, album „Constellations For The Lonely“ fascinantno je putovanje kroz beznađe, kroz muke nemoći da se othrvamo zadanoj svakodnevici, očajnička potraga za srodnom dušom i spokojem, s malim tračkom utjehe tu i tamo. Doves nikad nisu bili oličenje benda koji snima vesele poskočice, ali na svom šestom djelu, nadmašili su sami sebe po tom pitanju.

“Ovo je prilično mračan album. Živimo u prilično užasnim vremenima, pa smo htjeli to odraziti, ali dati malo nade. Kad slušate Neila Younga, čini se da vas razumije. To je glazba koja vas može držati za ruku u ovom mračnom svijetu. Vidim ovo kao budući soul album za autsajdere. Želimo da se osjećate shvaćeno” – pojasnio je u najavi albumka gitarist Jez Williams otkud dolazi ploča stvarana dugo u sjeni unutranjih brodoloma i histerije vanjskog svijeta u distopijskom scenariju pandemije.

Naime, nakon četiri sjajna albuma izdana u razdoblju od 2000-e do 2010-e, Doves su se zasitili rutine turneja-studio, nisu imali što za reći i otišli su u dugo razdoblje hibernacije, skupili se ponovno 2018. uz novi entuzijazam, s petim albumom „The Universal Want“ 2020. podsjetili na najbolje dane, ali onda se otkrilo da je frontmena Jimija Goodwina sustigao rock and roll stil života, alkohol i droge učinile su ga nesposobnim za nastupanje pred ljudima, pa je povratak benda bio djelomičan, bez prateće turneje. I do dan danas Goodwin se bori da ostane čist, već je dogovoreno da ni nakon ovog albuma neće izazivati vraga tako da na turneji bude izložen iskušenjima. Braća Williams će na turneju bez njega. Jimi Goodwin je oduvijek imao tu neku uzvišenu tugaljivost u glasu, sad kao da su mu osobne unutarnje borbe i  „život u užasnim vremenima“, kako sami kažu, dodalo još malo weltschmerza u vokalnoj ekspresiji stihova tmastih poput kišnih oblaka.

Doves su ostali vjerni sebi, „Constellations For The Lonely“ ne odskače stilski nimalo od kanona zacrtanih još na debiju „Lost Souls“. Dakle, to je post brit-popovski indie rock s naglašenom pažnjom na ritam (ipak su na počecima karijere, prije Dovesa određeno ime stekli kao Sub Sub, tada obećavajuća dance pojava Madchester scene), i s dosta psihodeličnih eskapada. Iako su u najavama odašiljali poruke da će album odisati većim utjecajima britanskog Northern Soula iz 70-ih,  rekli bismo da je ovo tipično Doves djelo, s nešto kompleksnijim aranžerskim zahvatima nego inače i više dobrodošlih orkestralnih začina.

Ali…, biti u stanju nakon 25 godina vinuti se u nove visine, u nove pjesme utkati toliko nadahnuća, postići tako uzvišenu atmosferu i ne popustiti ni trenutak u 45 minuta trajanja, teško nam se sjetiti sličnog primjera u novom mileniju. Nema praznog hoda, nema „filera“, čak i pjesme koje evidentno u jakoj konkurenciji nemaju singl potencijal zvuče nekako monumentalno, spomenimo samo „Strange Weather“ čiji smireni početak podsjeća na jake balade skupine Verve, a onda u klimaksu završi u plemenitoj psihodeliji kakvu su znali isporučivati jedni Mercury Rev. I dok su se spomenuta nekad velika imena pogubila po putu, Doves su kao vino – što stariji, to bolji.

Bilo bi možda pretjerano reći da su Doves uvijek bili podcijenjeni bend. Nikad nisu postali stvarno veliki, kao recimo Coldplay sa sličnim početnim glazbenim postavkama i datumom nastanka. Možda i bolje, danas Doves zvuče kao pravovjerni glazbeni kolosi u odnosu na potonuće Coldplaya u komercijalnu pop bezličnost. Ali, unisona hvala kritičara iz albuma u album i činjenica da su se s tri svoja djela popeli na vrh britanske ljestvice, sugerira da su uživali poštovanje. S „Constellations For The Lonely“ ritnuli su se snažno kad je malo tko to očekivao, najkompletnije je i „najdublje“ ostvarenje četvrt stoljeća duge karijere mančesterske trojke. Ako su dosad bili vrijedni poštovanja, za novih deset pjesama im treba skinuti kapu do poda.