Ako se bavite modernom rock glazbom uključujući tu sve podžanrove, i radite to kvalitetno i bez kompromisa – ne podilazeći trenutnom masovnom ukusu starijih i ne daj bože mlađih, većinski zaluđenih trap-cajkama i sličnim, podjednako prizemnim glazbenim inačicama za koje također vrijedi ocjena „urbano, a tako seljački“ – kod nas izgleda to znači da ste osuđeni na anonimnost i opskurnost.

U kojoj mjeri, dokazuje i ova kratka lista vrijednih glazbenih uradaka rocka u Hrvata 2022. jer je danas zahvaljujući glavnoj glazbenoj platformi Spotifyju moguće na licu mjesta provjeriti popularnost pojedinog benda, odnosno kantautora.

Naime, s pet ovdje istaknutih albuma najslušanija pjesma je „Sama“ Puležanke Ether sa skromnih 3750 strimanja. Uz nijednu pjesmu sa sjajnih albuma Rokambola, ### i Sjeverozapada ne stoji nikakva brojka o broju striminga, što znači da ih je preslušalo manje od 1000 ljudi. A besplatno je. I prilično beznadno, rekli bismo.

Kolika je to disproporcija s novim glazbenim normalnim , sugerira i podatak da vladar hrvatskih top lista po slušanosti (Billboard CRO top lista), a ne glazbeno/uredničkim izborima, trap cajkaš iz BiH Jala Brat prebacuje i 20 milijuna striminga po pjesmi!

Nadalje, kvalitetna rock glazba i njeni izvođači kao da žele ostati anonimni. U izradi ove liste kroz 2022. godinu najveći je izazov bio saznati da su ovi albumi uopće izašli, da postoje. Nema sumnje, uz mali interes publike i velikih diskografskih kuća za rock glazbu s artističkim pretenzijama, slaba ili kriva promocija samo pogoršava stanje stvari s kvalitetnom, ali manje komercijalnom glazbom.

U 2022. malo se veterana ili „velikana“ na urbanoj sceni oglasilo ove godine albumom, koliko smo primijetili, tek Edo Maajka koji je s novim albumom „Moćno“ standardan, ali više kao da ne zna napisati hit i kao da je zaspao početkom milenija pa zvuči malo anakrono.

I ove godine smo se držali principa da na listu stavljamo albume pjevane na hrvatskom jeziku. Doduše ove godine i nije bilo na engleskom tako dojmljivih izdanja kao što je to slučaj bio prošle godine s albumom Bad Daughter „Let Me Panic“.

U tom smislu za spomenuti je tek Ivana Grobenskog i njegov simpatični gitarski r&b, odnosno moderni soul s albuma „Apocalipstick“ i prilično uvjerljive indie rock albume bendova Fire In Cairo i Sleepyheads.

1. Seine – Naizust

Na Bandcampu i društvenim mrežama opisuju se kao „tri lika, punk i elektronika“. Sad već s tri albuma na diskografskom kontu, mogli bi ovo malo parafrazirati kao „tri lika, sve manje punk i sve više elektronika“. Uvjetno rečeno.

Zagrebački trojac koji mnogo radi, mnogo svira, brusi se kroz godine i evoluira, sve je manje sirov i sve sporiji. I to bi na prvu moglo zvučati kao pokuda, kao da bend gubi oštricu, no rekli bismo da je gotovo suprotno.

„Naizust“ u svojoj prigušenosti, minimalizmu i ogoljevanju melodije na ponavljanje ukrug sintetskog tona ili bas ritma daleko od standardne troakordne rock forme, privlači mističnom snagom. Momci će reći da su sad u trip-hop fazi, ali nemojte očekivati kopiranje glazbenih obrazaca bristolske scene, Portisheada, Trickyja ili Massive Attacka baziranih na posuđenim bas linijama Isaaca Hayesa ili Billyja Cobhama.

Ako i je trip-hop, atmosfera jest tu negdje; ponekad sanjiva, ponekad zlokobna, ali kao auditivni doživljaj Seine ne treba gurati u tu ladicu, pronašli su na „Naizust“ svoj unikatni zvuk, što je velika stvar sama po sebi.

Princip manje je više, Seine ne primjenjuju samo u instrumentalnom smislu, glavni čovjek ovog intrigantnog trojca Ivan Ščapec pjeva „manje“ negoli na prethodna dva albuma, ne diže glas, „šuška“ i napola šapće svojom neobičnom bojom glasa koja podsjeća na još jednog premalo cijenjenog junaka hrvatske underground scene, Denisa Kataneca.

Nadalje, Ščapec se okrenuo minimalizmu i u lirskom smislu. Zaron u njegove metaforičke stihove pune poticajnih igara riječi, poziva na razmišljanje i daje prostora interpretacijama. Kao da ste na rubu da vam je savršeno jasno što je pjesnik htio reći, a onda na drugo, treće slušanje u drugačijem raspoloženju, briljantne stvari poput „Riječ“ i „Malolije“ zovu na preispitivanje prije zaključenog.

Kad svemu dodamo da su ovaj put Seine posegnuli za repetitivnosti kao kičmom njihovog novog zvuka, „Naizust“ sadrži nešto hipnotičko, rijetko čuveno na ovim našim prostorima. Usudili bi se reći, i šire.

2. Rokambol – Paraliza

Tko bi rekao da će najpoletniji i „najmladenačkiji“ indie album u 2022. u Hrvatskoj napraviti čovjek koji je na pragu pola stoljeća života. Iza imena Rokambol krije se, naime, Nikša Marinović, čovjek koji za kruh zarađuje od glumačkog poziva, a sad već drugi put zaredom dokazuje da u sebi ima zlatnu žicu za glazbu.

Poslije hvaljenog, ali – nažalost i nažalost naravno – od šire publike neprimijećenog albuma „Sam“ iz 2018. godine, Marinović se oglasio još dorađenijim, nadahnutijim djelom punom glazbene ljepote i široke lepeze asocijacija općih mjesta moderne glazbene prošlosti i sadašnjosti.

Za početak, dvije uvodne pjesme „Ništa se ne mijenja“ i „Paraliza“ su dva najbolja primjera oslanjanja na domaću novovalnu estetiku s početka 80-ih kojih se možemo sjetiti. Čuju se u njima i Haustori i U škripcu, pa i Laboratorija zvuka.

U medijskim istupima Marinović napominje da je između ostalog glazbeno utemeljen u Beatlesima i u „arhitekturi“ njegovih pjesama to lebdi u zraku, a u nekima poput sjajne pop psihodelične „Pandža lovi gliste“, eminentno je.

Stvar kao da je ispala s „Bijelog albuma“ ili Sgt. Peppera slavne četvorke, a uz moderno aranžirani vatromet instrumenata, inteligentnih glazbenih dosjetki i toplog vokala podsjeća i na psihodeličniju stranu brit-popa 90-ih, točnije na Boo Radleyse.

Marinović je rodom Dubrovčanin, ali duge godine pod Sljemenom učinile su da mu pjesme imaju neku „zagrepčansku“ auru, u svom stihokleplju (pa i melodijski), vuče na urbano nepretenciozni izričaj možda najautentičnijeg rock „tumača“ zagrebačkog asfalta Srđana Sachera.

Dodajmo na kraju da su Rokambol ovaj put udružili snage i ideje s momcima iz Porta Morta što je važan moment jer smo u toj sinergiji – na stranu vrhunska skladateljska Marinovićeva forma – dobili i najbolje aranžirani/producirani album, ne samo ove godine.

3. Ether – Bitke na makovim poljima

Iza pseudonima Ether krije se Nikol Ćaćić, objektivno potpuno nepoznata glazbenica široj hrvatskoj javnosti sa zanimljivom životnom pričom. Puležanka porijeklom iz BiH, koja je dosad u svom mladom životu, osim Pule, stigla živjeti u Rijeci i Zagrebu, pa onda zadnje četiri godine za život zarađujući u Njemačkoj. I dalje je u pečalbi, ali je u Zagrebu, na svom jeziku objavila album koji je nastajao punih sedam godina.

„Slušala sam kroz jedan određeni životni period razne folklore, od skandinavskih do južnoafričkih i s vremena na vrijeme interesirao me način izražaja, ne pokušavajući imitirati, nego uzeti to kao inspiraciju da izrazim ono što se u meni nalazi“ – prilično je jasno Ether definirala o čemu je riječ na njenom prvijencu „Bitke na makovim poljima“.

Da, čuje se u njezinom visokom glasu i načinu pjevanja da tu ima nekog sevdaha pomiješanog sa raznim „world music“ stilovima, pa i natruha pop etna na potezu od Enye do Ofre Haze. Kao što na ovim prostorima omiljena Amira Medunjanin miješa jazz i sevdah s mnogo ukusa, Ether to radi s atmosferičnom elektronskom glazbom i „sevdahom“.

Uz jednu veliku razliku, njena je elektronika alternativnija i iščašenija, a njen sevdah tek baza u natruhama, što joj – nažalost – jamči da ostane dobro čuvana tajna hrvatske glazbe. „Bitke na makovim poljima“ je jedan od primjera sjajnih, artistički pregnantnih i autorski svojeglavih domaćih etno glazbenih uradaka, poput onih Dunje Knebl, Afiona, Kriesa i sličnih vrijednih pojava čija kvaliteta nikad nije doživjela adekvatnu komercijalnu valorizaciju.

4. ### – nasilno

Znamo kako se piše ime ovog benda iz Siska, ali kako se izgovara to je već drugo, malo teže pitanje. Tri hashtaga u nizu nisu ni najsjajnije rješenje za pronalaženje na internetu. Kao da nisu dovoljno nepoznati, ova ekipa kao da se fura da ostanu u anonimnosti. A „nasilno“ otkriva da imaju itekako što reći iako ne govore, odnosno ne pjevaju ništa.

Ova kolekcija od sedam stvari objavljena sredinom godine ispunjena je isključivo instrumentalima koji imaju živopisna imena poput „Jer život je ljepši kad se zaustavi“, „Pretvorivši se u ogradu, prošao sam kroz ogradu“ ili „Jednom kad tebe ostavim Satano“.

Nazivi pjesama sa slušanjem stvari dobivaju na nekom neobičnom smislu, poput asocijacije su, kao da pozivaju da ih se poveže s glazbom i da na neki način pričaju svoju priču bez ispjevanog stiha. Za razliku od prijašnjih izdanja snimanih na neobičnim ne-studijskim lokacijama, „nasilno“ je snimljeno i producirano bez lo-fi prenemaganja, tehnički skoro savršen zvuk i teška buka ovdje su se našli u finoj simbiozi.

Za neupućene, ### se kreću između noise glazbe (više) i post-rocka (manje), uglavnom su brzi i uvijek nabrušeni i žestoki. Ima tu natruha Shellaca Stevieja Albinija i Killdozera, u tišim dijelovima se nađe i ponešto mističnosti jednih Mogwai, a u čišćim gitarskim segmentima proto-grunge banda TAD ili alter-metala grupe Helmet. Nadahnuto skladan, uvjerljivo odsviran i fino produciran, „nasilno“ je zid buke vrijedan pažnje i ponovnog slušanja.

5. Sjeverozapad – Pomrčina

Sama činjenica da je jedan bend napravio konceptualni album i uglazbio nečiji pjesnički ciklus, intrigantna je i rijetko viđena priča. Koliko nas sjećanje služi, jedini koji su to napravili na ovim prostorima, ili bar jedini koji su to napravili sa stilom, bili su Indexi s briljantnim djelom „Modra rijeka“ s pjesmama Maka Dizdara prije skoro pola stoljeća.

Zagrebačka skupina Sjeverozapad učinila je to s ciklusom pjesama Stojana Vučićevića “Potpuna pomrčina Sunca na otoku Grguru petnaestog veljače 1961.”. Njegove pjesme govore o iskustvu gimnazijalca koji je iz političkih razloga završio na Golom otoku za mlade i žene, to jest kaznionici na Svetom Grguru.

Da stvar bude zanimljivija, po dostupnim medijskim objavama, bend se okupio upravo s vizijom da napravi to što je napravio. Zadatak nije bio lak, dati gotovim lirskim predlošcima odgovarajući soundtrack, prigodnu glazbenu atmosferu.

Za dočarati tugu, beznađe, ljutnju, nadu…iz pjesnikovog traumatičnog iskustva trebalo je dosta eklekticizma. I dobili smo ga, načas će nas Sjeverozapad podsjetiti na Velvet Underground, načas na tamnije tonove PJ Harvey, Portishead ili Nicka Cavea, pa u poletnijim stvarima na americanu kakvom su nas častili Walkabouts i The Decemberists u svojoj konceptualnoj fazi „The Hazards Of Love“ albuma. Iako ne bez mana, prvijenac Sjeverozapada je neobičan, profinjen, filmičan i dramatičan glazbeni uradak.

Osim ovih pet albuma izdano je još nekoliko koji zaslužuju da ih se spomene, svi na svoj način imaju kvalitetu pa i trenutke briljantnost, ali kao cjeline pate od određenih slabosti.

U tu kategoriju ubrojili bi indie rock albume „Uvod u promatranje cvijeća pri punoj brzini“ Tidal Pulla, „Curino cvijeće“ osječkog benda Čuvarkuća, „Rock je mrtav“ riječkih rockera Ministranti, zanimljiv world music pokušaj istarskog umjetnika Mor Rolla „Andaluzistria“, te retro surf rock instrumentalni album „Off The Grid“ sisačkih LHD, zapravo tri četvrtine proslavljenih Bambi Molesters.