Koliko god strana produkcija moderne glazbe bila bogata i u ovoj pandemijskoj godini koja je gotovo zbrisala život kakav poznajemo, toliko je domaća produkcija bila i volumenom i rekli bismo – kvalitetom turobna i siromašna.

Na hrvatskoj mainstream sceni se, što se tiče albuma, nije dogodilo baš ništa vrijedno spomena, ako ćemo izuzeti dojmljiv Rundekov iskorak. I ako ćemo Rundeka uopće računati kao mainstream. A ono što nije mainstream, u Hrvatskoj kao da djeluje u ilegali. Ta se glazba ne može čuti na radio stanicama, ta se glazba i izvođači ne promoviraju po novinama.

Sve se svodi na slabo čitane specijalizirane portale koji kubure s novcima, a onda i sadržajem i na društvene mreže, internetske platforme i YouTube. OK, hvata se čitanost/slušanost pa je teško zamjeriti privatnim medijima što se ne bave hrvatskim glazbenim nadama, ali, dovraga, čime se bavi nacionalna televizija i radio? Zar je tako teško ugledati se na pametnije i bolje od sebe kao što je BBC gdje glazbeno otvoreni i educirani ljudi uporno i dosljedno guraju sve što miriše na kvalitetu i potencijal glazbenika da se izdignu iz opskurnosti.

U takvim uvjetima, traženje kvalitetne domaće glazbe pretvara se u rudarenje po bespućima interneta, što počesto izgleda kao traženje igle u plastu sijena. Nešto se i našlo, čak i lijepih iznenađenja. Ovo je osobnih 10 favorita s kriterijem da se pjeva na hrvatskom. Uz jedan izuzetak benda One Possible Option koji su na svom prvijencu sa svojim modernim alter metalom dosegli svjetsku razinu i činjenica da su iz Rijeke ih zapravo u bitnom ne definira kao hrvatski bend. Oni su na neki način ovdje izvan konkurencije.

Valentino Bošković – Velika Praska

Boreći se za svoje mjesto pod suncem duet iz Splita posegnuo je za par trikova koji u pop glazbi uvijek dobro pale u stvaranju vjerne pastve. Osmislili su efektan alter ego, poslužili se lokalnim narječjem s Brača tako da budu dovoljno egzotični i dovoljno nerazumljivi, objavili da će jedini koncert održati u dalekoj budućnosti…i pokazali da su za početak prilično talentirani PR stručnjaci. No, da citiramo Abrahama Lincolna „možete varati neke ljude sve vrijeme i sve ljude neko vrijeme, ali ne možete varati sve ljude sve vrijeme“.

Drugim riječima, da iza dobro smišljenog koncepta ne stoji dobra i maštovita glazba, Valentino bi već odavna potonuo. A oni su sve omiljeniji i sve bolji. „Velika Praska“ je silno eklektičan album kao da smo već negdje čuli, ali ne znamo gdje. U odnosu na starije albume, „Velika praska“ je i dinamički uzbudljiviji od mrvicu psihodeličnijih, ali i „pravocrtnijih“ stvari s početaka karijere.

U globalu, Valentino Bošković su postali više pop, iščašeni pop. Kao što smo već – malo karikirajući – napisali u recenziji, čuju se Flaming Lips i Toma Bebić, Novi fosili i Supertramp, Eels i Laki pingvini, Hot Chip i Kraftwerk, Buco i Srđan i Electric Light Orchestra, french pop i dalmatinska šansona. Složen od šarenila utjecaja i rock šablona „Velika praska“ je na kraju ispao kao jedinstven proizvod i nema mu ravna ove godine na hrvatskoj sceni.

Klinika Denisa Kataneca – Jada Jada

U recenziji albuma na Ravno do dna glazbenom portalu koja je zapravo iscrpan biografski profil ove dobro čuvane glazbene tajne hrvatskog rocka, kritičar Zoran Stajčić navodi razmjere dugogodišnje istrajnosti Denisa Kataneca u trpljenju apsolutne nepopularnosti kroz anegdotu izvještaju s njegovog koncerta na kojem se nije pojavio nitko od publike, pa je drugi dan morao svirati na ulici ne bi li skupio za autobusnu kartu da se može vratiti doma.

„Jada Jada“ je priča (i) o tvrdoglavosti i o predanosti jednog vrijednog autora, mali trijumf na kraju desetgodišnjeg puta kroz trnje. Ne baš do zvijezda, ali s ovakvom glazbom mora doći publika. Katanec po toj auri upornog gubitnika koji pili po svom podsjeća na mladog Johnnya Štulića, kojem su se kasnije rijetki smijali, a mnogi klanjali. Nikad se ne zna.

Katanec je prvo imao bend, pa je krenuo sam kao kantautor, da bi napokon našao srodne duše u Klinici. I to kakve. Uz nesputanu Katančevu autorsku imaginaciju, ovaj je album iznjedrio gitarsko čudo u nastajanju. Dečko se zove Branimir Norac i njegovo baratanje gitare odaje raskošan harmonijski „jezik“, talent za neobične minijature koje miluju uši slušatelja. Možda i nije prava usporedba, ali iz nekog razloga podsjeća na tehniku Stephena Malkmusa i poimanje strukture indie pjesama njegovih Pavement, koji su uvijek zvučali napola raštimano, a tako melodično.

Da parafraziramo Štulića Katanecu ništa više nije važno, našao je dobar bend, sada samo želi da svira, da se otkači to je sve.

„Jada Jada“ sadrži materijal koji je dugo provjeravan uživo na koncertima, koji je dorađivan i usavršavan u studiju. Sjajan gitarski album. Katanec je vješt u igri s riječima, a njegov glas je, idemo to tako reći, kontroverzan. S gledišta medijskog terora savršenih vokala, The Voicea, „Tvog lica koje zvuči poznato“, „RTL Zvijezda“…Katanec je frik unjkava glasa i meketanja umjesto lijepog pjevanja. Sva sreća, rock ‘n’ roll nije natjecanje u savršenstvu, već gotovo obratno, tako da bi se usudili reći da je Katančeva uvjetna slabost jedan od njegovih najvećih aduta. Nažalost, i na Katancu se očituje ona da je teško biti prorok u vlastitom selu. Naime, ovo ugodno iznenađenje od albuma je zapravo izdan u Beogradu, iza njega stoji tamošnja etiketa Krava 22.

Rundek i ekipa – Brisani prostor

Prvo malo o „ekipi“ jer je ona uvelike definirala brisani prostor na novom Rundekovom izdanju. Sve su to redom srodne duše. Miro Manojlović je baš kao i Rundek završio Akademiju dramskih umjetnosti, čovjek koji spaja vizualno i auditivno, Igor Pavlica je stari drug još iz Haustora, Silvio Bočić je vješti bubnjar s jazz pedigreom, Ana Kovačić akademski obrazovana saksofonistica, Roko Crnić pak autorska snaga Porto Morta, benda koji je prošle godine bljesnuo s obećavajućim „Portofon“ albumom novovalne glazbene retorike nad kojom između ostalih lebdi i duh ranih Haustora.

Roko Crnić na ovome – u biti – dvostrukom EP-u s dva različita sessiona, sudjeluje i kao skladatelj i kao autor tekstova, što se nije događalo još od vremena „Trećeg svijeta“ kad je Srđan Sacher zadnji put ozbiljno sudjelovao u kreativnom procesu Haustora. Novi su ljudi donijeli svježe ideje i odmakli Rundeka od njegovog dugogodišnjeg vezanja uz razne oblike world beata. Pomalo paradoksalno, Rundek s novom ekipom ponovno podsjeća na stari Haustor. A to nije samo stvar nostalgije, to je pitanje visokih glazbenih standarda.

Uostalom, sve prolazi uz tu specifičnu vokalnu Rundekovu ekspresiju. Da on svoje riječi o ljubavi i ratovima, neutaženoj želji za dalekim horizontima i odlascima šapuće, nabraja i pjevuši dok iza njega bruji kamion ili veš mašina, zvučalo bi dobro. S inspiriranom ekipom iza sebe, ovo je sam vrhunac glazbene ponude u Hrvata u 2020.

Reper iz Sobe – Vanka

Sunce sja, nešto se ima, nema žurbe, život je lijep i jedna beskrajna sijesta. Ovako bi se riječima mogla dočarati atmosfera s jednog od ugodnijih ovogodišnjih hrvatskih diskografskih iznenađenja. U istoimenoj pjesmi Reper iz sobe definira tko je. „Ne-mam para…ne sipam viski iz fensi regala/vidi ove guzice sa naslovnice, ja gledam, neko drugi kara/oko vrata ne vise mi lanci, račun mi je blokiran u banci/palim pilu, ali nije Bentley, vozim staro govno evidently/umjesto dizela točim ložu, bundu nemam, nosim umjetnu kožu/svi u klubu, a ja u sobi nemam ni za trubu, al nema veze u dobrom sam moodu/pitaju me kakav si ti to reper, nisi iz hooda, nosiš babin pleteni džemper… Samoironično duhovit, dalmoški opušten i usporen, Reper iz Sobe vokalno je karika koja nedostaje između T.B.F.-a i Ramba Amadeusa, samo što se ne opterećuje politikom, već društvenu realnost pronicljivo secira kroz male životne stvari. Glazbeno daleko je od sampleova i elektronske „plastike“ hip-hopa, sve je odsvirano u živo u zanimljivom kolopletu dalmatinskog rapa, funkya i jazza, u svjetskim razmjerima najviše bi to odgovaralo onome što su radili Fun Lovin Criminals. Kad se zna background Repera is sobe, ovakav glazbeni crossover logičan je. Ivan Grgić – Špiro koji stoji iza projekta formirao se kao gitarist pod utjecajem Djanga Reinhardta i dugo je brusio zanat u gypsy jazz družini Gadjo Manouche.  Na albumu „Vanka“ puno glazbenog užitka mogu pronaći i oni koji imaju razvijenu alergiju prema hip-hopu.

Svemirko – Skalamerija

Glazbeni mikrokozmos Svemirka su 80-e i oni to ne kriju niti bježe od toga.  Kad su se pojavili, sami su za sebe govorili da sviraju „emo macho pop“, novi derivat synthpop žanra koji je svojevremeno žario i palio među širim slušateljstvom zemalja koje nastanjuju narodi južnih Slavena. „Žanr je to koji ponovo i sigurno zauzima svoje zasluženo mjesto na festivalskim pozornicama, u klubovima kao i u eteru radio postaja diljem svijeta.“

U skladu s tim, s melodijama retro atmosfere ispunjenim albumima „Vanilija“ i „Tunguzija“ Svemirko su jedan od rijetkih mladih hrvatskih bendova koji jednako dobro prolaze i u Zagrebu, kao i u Ljubljani  i Sarajevu, a u Beogradu još bolje. Dobru regionalnu reputaciju s novim izdanjem „Skalamerija“ zasigurno neće narušiti, dapače. Doduše, uvodna „Uvod u skalamerizam“ može navesti na krive zaključke, s prog rock upadom gdje se čuje i Smaka i Korni grupe, u narednoj „Južni trans“, kao da se sreću Tame Impala i novovalni duh Idola, sasvim u skladu s nazivom albuma koji bi značio nešto skrpano u cjelinu od usput pokupljenih dijelova. Na trećoj „Dok ja spavam“ sve sjeda na svoje mjesto, to je najizravnije moguće oponašanje obrazaca synth glazbe 80-ih s ovih prostora, nešto poput lakših trenutaka Denis i Denis, samo s muškim vokalom. Svemirko imaju zadan koncept, imaju glazbenu imaginaciju i fin osjećaj za dobru melodiju, zvuče nepopravljivo retro i neodoljivo svježe.

nemanja – Cosmic Disco

„Tibetanska knjige mrtvih opisuje put koji duh preminulog vodi prije reikarnacije, tako Cosmic Disco opisuje nemanjin put prije trenutka ponovnog rođenja. Svaka promjena je mala smrt i to zna biti stresno stoga je album plesan i veseo da služi kao suputnik u teškim vremenima.“ Ovim je riječima pulsko-zagrebačka kombinacija okupljena oko gitariste Luke Šipetića opisala smisao i karakter svog drugog albuma. Još malo njihove vlastite terminologije u određivanju što zapravo sviraju: mix afrobeata, thai funka, italo disca, chicha cumbie, anatolijskog rocka i duba. Puno egzotike u riječima, a glazba je isto takva.

Da u pretežito instrumentalnom djelu nema (dobrodošlog) pjevanja na hrvatskom, nemoguće bi nemanju (inzistiraju na malom „n“ jer to u njihovom slučaju nije osobno ime nego izvedenica iz „ne imati“), bilo zemljopisno smjestiti na ova područja. Vezano uz to, izgleda kao da hrvatski jezik u ovom world beatu može sjesti samo kao šaka u oko, ali i tu nas čeka ugodno iznenađenje. Nemanja to radi tako kao da se hrvatski savršeno uklapa u groove koji korijene vuče iz Afrike ili Azije. Cosmic Disco je najčudnija biljka na ovom popisu i čini nam se da će s njim otvoriti puno više vrata na internacionalnom negoli na domaćem planu.

Saša 21 – VD-i2

Domaće pulske legende KUD Idijoti prestali su postojati 2012. preranom smrću pjevača Branka Črneca Tuste od opake bolesti, no diskografski su utihnuli još tamo 2001. godine. U međuvremenu, neke nove generacije otkrile su ih, pa se danas mogu pohvaliti s milijunskim brojem pregleda na YouTubeu, hit „Za tebe“ pogledalo je čak 3 i pol milijuna ljudi čega se ni Severina ne bi posramila. Da njihovo ime i dalje odzvanja i da je došlo do neke vrste novog otkrivanja, vidljivo je i po začudnoj činjenici da su prošlu jesen po objavi reizdanja njihovog live albuma iz 1999., godine zasjeli na vrh najprodavanijih albuma u Hrvatskoj, ostavljajući iza sebe i međunarodne zvijezde poput Eda Sheerana.

U međuvremenu, u posvemašnjoj tišini osnivač Idijota Sale Veruda, čovjek koji u svojoj Puli životari prodajući ploče i CD-ove na štandu, sa svojim novim bendom Saša 21 došao je do albuma broj 2, poslije prvog „VD-i1“, prigodno nazvanog “VD-i2”.  Kako sam kaže u rijetkim intervjuima, teme su levitacija, kozmička pravda, konzumerizam, ministri i vlada, starost, svjetlosno zagađenje, demencija, astralna putovanja, ljeto i borovi, glupi a naporni fanovi, razdvojenost i otuđenost. Glazbena formula je tek malo modificirana u odnosu na Idijote, skrojena po punk obrascu da ako imaš što reći, reci to u dvije i pol minute. Oštri i melodični, na razmeđi boogie rocka i punka iz 77.  u trenucima instrumentalno vuku na rane Partibrejkerse, dok je u pjevanju to nešto drugo. Sale nije vokalist Tustina kalibra, ali to nadoknađuje ironijskim odmakom i diskretnim humorom čovjeka kojem sve ide na živce, ali i dalje stoički prkosi svima i svemu. I da, Sale je stara škola, nijedne pjesme s novog albuma nema na YouTubeu. Možete ga poslušati na Bandcampu.

Boris Štok – Predajem se tebi

„Volim se vratiti glazbi Depeche Mode, Molokoa, ali volim i Florence, Tame Impalu. Vokalno najviše su utjecali David Bowie, Jeff Buckley, Eddie Vedder, Curtis Mayfield, Sinatra i masa soul pjevača“ – pobrojao je u intrevjima Boris Štok svoja vrela inspiracije i uzora, no nije spomenuo jedan kojeg možda nije ni svjestan.

Na svom drugom solo albumu, uvjerljivoj i ozbiljnoj kolekciji tamne elektronske pop glazbe, po dikciji i načinu kako „izvlači“ glas ima nešto što podsjeća na Urbanov stil pjevanja. Možda je to neka riječka posebnost, možda slučajnost. Nevažno. Borisa Štoka najbolje poznajemo kao frontmena Quasarra, benda koji je radio melankoličnu dark wave glazbu i iznjedrio singl „Ti“ koji bi stajao visoko na listama najboljih hrvatskih singlova u 21. stoljeću (da takvih lista ima). „Predajem se tebi“ zvuči kao logični nastavak na glazbenu ostavštinu Quasarra. Svjetski producirano, malo mekše i toplije, time i mrvicu bliže mainstreamu, ali nikad sladunjavo.

Lika Kolorado – Kontura

U prvi album ide cijeli život, a na drugi tek ono između, pa nije čudo da se mnogi bendovi poskliznu na tom izazovu. Rekli bismo,  zagrebački Lika Kolorado uspješno su savladali prokletstvo drugog albuma. Koherentna, čvrsta, dorečena i zaokružena cjelina s jakim osloncem na hrvatsku inačicu indie rocka, „Kontura“ priziva nadahnuta vremena Pips Chips Videoclips ili prvi album Ramireza koji i dalje odzvanja kvalitetom u prosječnosti hrvatske gitarske glazbe.

I kad stisnu gas do pop punka kao u „Pliz ne daj“  i kad uspore – zapravo, posebno kad uspore – kao u opuštenoj, kao pero lakoj i sanjivoj „Inat“ Lika Kolorado zvuče kao bend koji zna tajne kako napisati catchy melodiju. Svestranog Filipa Ridžičkog znamo kao junaka iz TV serije „Crno-bijeli svijet“, no ovdje se potvrđuje kao pjevač koji ima ono nešto.

„Kontura“ je kolekcija vrlo ujednačenih, kvalitetnih stvari u kojoj možda nema antologijskih momenata, ali iz njih iščitavamo potencijal benda koji je nakon uspješno apsolvirane druge stepenice na korak do velikih stvari.

Đutko i Plodovi zemlje – Slušaj mala

Svakojakih iznenađenja na hrvatskoj sceni izroni naizgled niotkud, i svega smo se naslušali, ali ne sjećamo se u recentnoj povijesti nekoga tko bi namjerno, ili  sasvim slučajno gradio svoju glazbu na baštini sarajevskog kulturnog pokreta Novi primitivizam. Čini se da Đutko i Plodovi zemlje barem djelomično korijene vuku baš iz te estetike.

Tomislav Đudarić ima dosta dugu, plodnu i neobičnu povijest na hrvatskoj alternativnoj sceni. Krenuo je u bendu Rusti nabrijanog noise punka, onda otišao u sasvim opozitne kantautorske vode s akustičnom gitarom oko vrata, pa jedno vrijeme bio angažiran kao gitarist Svemirka. Đutko je skroz nešto drugo, iako je u glazbenom smislu tu i tamo ostalo nešto od zvuka Svemirka. Pjesme su jednostavne troakordne gitarske melodije, povremeno (namjerno) nemušto i blago raštimano odsvirane i otpjevane, sa poluzajebantskim stihovima bez osobite dubine o ljudskim, napose žensko-muškim odnosima. Ironijski odmak je uključen, malo kiča također. Kao da slušamo mekšu verziju Elvisa J. Kurtovića na terasi nekog jadranskog hotela tamo negdje 1988. godine. Sasvim dovoljno da se u ovoj diskografski mršavoj godini ugura u top 10 domaćih albuma.

One Possible Option – No Kings

Kad domaći bend koristi engleski onda je prva referentna točka obično tehnička. Preciznije, mjeri se koliko je to blisko nekom zamišljenom svjetskom “anglo” originalu. U tom pogledu One Possible Option su superiorni, na ljestvici od 1 do 10, oni su 10 od 10. Dikcija, produkcija, stil, ništa od toga ne pruža ni mrvicu mogućnosti otkrivanja geografskog porijekla 12 ubojitih stvari alternativnog metala koji se podjednako oslanja na rif gitare i elektroniku.

Na „blind“ testu, bez prethodnog znanja prije bi se reklo Los Angeles ili Boston, nego Rijeka. U intervjuima će reći da je jedna od glazbenih referenca Soungarden i čuje ga se malo, posebno u vokalnoj ekspresiji, ali Soundgarden je pretpotopni bend po pitanju modernosti u usporedbi s One Possible Option. Ako već pokušavamo slikovito dočarati što to sviraju onda fragmente njihovog izričaja prije treba tražiti u opusima Nine Inch Nails, Godsmack, Three Days Grace, Lostprophets, Tool, pa i Evansence. Kao što smo u uvodu već i napomenuli, izvan kategorije su i to ne samo po pitanju jezika. Iskreno, ovdje je njihova glazba svojevrsno bacanje bisera pred svinje. Trebali bi se pokupit tamo gdje se više cijeni to što rade. „No Kings“ je jak adut za okušati sreću u bijelom svijetu.