Iako je naziv albuma poprilično agresivan, »Kerosene«, debitantski album mlade američke kantautorice Melisse Mary Ahern nudi ponajprije nježnu, ugodnu i sanjivu glazbu realiziranu kroz vrlo dobru kombinaciju retrostila s dream rock i pop utjecajima.

Uz tu uhu itekako ugodnu podlogu vrijednost ovog albuma svakako je i u krajnje iskrenom ispovjednom tonu autorice koja nam nudi svoje priče i iskustva vezana uz neostvarene i bolno kraju privedene ljubavi, nezadovoljstvo svijetom u kojem živi, priče o svojim snovima i nadama, alkoholizmu i ovisnosti, ali i ogromnoj tuzi zbog smrti voljenog starijeg brata.

Lirski dnevnik

Ahern album gradi poput svojevrsnog lirskog dnevnika pa najviše o njoj saznajemo u završnim pjesmama albuma, pretposljednjoj »Kerosene« te moćnoj zaključnoj »Oh, Well«.

»Kerosene« je divna balada, najosobniji trenutak kroz koji progovara o nekim svojim patnjama i bolima te odnosu prema teškim trenucima kad se nije znala snaći te svojim ponašanjem i korištenjem opijata pogoršavala stanje, predavala se boli i na vatru te boli dolijevala kerozin što je, ustvari, metafora za alkohol.

Nakon te dojmljive ispovijedi slijedi još emocionalniji trenutak, pjesma »Oh, Well« posvećena i otpjevana tragično od raka preminulom voljenom starijem bratu čija ju je smrt jako pogodila, ali i navela na hvalevrijednu odluku da se ostavi alkohola i vrati životu.

»Ništa u životu nije vječno, to ti je život…« pjeva Melissa dok njezin drugi brat svira gitaru u ovom divnom završnom trenutku odličnog albuma.

Mada je kraj zaista sjajan, i ono što mu prethodi vrijedno je svake pažnje.

Dvije uvodne pjesme (»Happy« i »The Truth«) kroz okvire starinskih soul i R&B obrazaca uz prevlast nježnih klavijatura, njezin sneni glas i po svemu ugodne doo wop prateće vokale donose pokušaje analize vlastite ličnosti i traženja odgovora što je za nju sreća te okrivanja istine kako bi se krenulo dalje.

Gitarističkom rocku okrenuta te stoga i najbrža pjesma na albumu »One Way Life« koja donosi poruku o tome da treba živjeti što intenzivnije i uvijek ići naprijed, a »Your Mind« ugodna je i relaksirajuća ljubavna pjesma o onoj nezaboravnoj prvoj oduševljenosti osobom u koju se zaljubiš, a odsvirana je i otpjevana također pomalo retro i starinski, čak i šlagerski, s nizom diskretnih, ali vrlo dojmljivih gudača i brass sekcije u pozadini.

Ljubavna je, ali drukčijeg raspoloženja, »Time Machine« s pričom o želji da je vremenski stroj prebaci u onu budućnost u kojoj joj srce nije slomljeno i ne plače, a ostvarena je uz nježne i romantične zvukove u kojima ima i meksičkih trubica i bogate podloge klavijatura i glazbenog šarma davnih, pomalo pozitivno patetičnih pedesetih i ranih šezdesetih.

Foto: BANDCAMP

Društvena kritika

To ozračje davnih doo wop sentimentalnih pedesetih vlada i u po svemu sjajnoj »Taxi Ride« koja usprkos prekrasnom glazbenom okružju nudi kritiku patrijarhalnog pristupa životu i društava koje se zasnivaju na dominaciji muškaraca.

Ahernova ne bježi od takvih tema pa je tako samo 11 sekundi duga minijatura »Mel Moon Interlude« njena posveta Johnu F. Kennedyju i njegovoj politici, a »Cry Wolf« usmjerena je protiv svih oblika vlasti, medija i korporacija koje iskorištavaju ljude uz jasan poziv svima da se osvijestimo, prestanemo biti nečije budale i razmišljamo svojom glavom.

Moglo bi se u taj niz društveno kritičkih svrstati i najneobičniju pjesmu albuma, zanimljivu »Strawberries and Wine« u kojoj kroz oči trijezne pripovjedačice koja stoji sa strane promatramo razvoj jednog žešćeg party druženja punog vina i jagoda te Bog te pita čega sve ne kasnije kad se party razuzda.

Sve u svemu, »Kerozene« je najdojmljiviji album prvog mjeseca ove 2025. godine. Sjajna zbirka stihova i glazbe u kojoj će uživati svi koji vole sanjivi pristup glazbi, retroozračje i ispovjedne tekstove.

Melissa Mary Ahern dosad je imala nekoliko istupa i vrlo zanimljivih suradnji (Sufjean Stevens), ali je tek debitantskim albumom nagovijestila svoj ogroman potencijal.