Zanimljivi, duhoviti, inteligentni, glazbeno razigrani i strastveni… Sve to su Mladi zumbuli, zagrebački punk bend koji već po imenu morate uočiti jer »zvoni« neobičnošću pa jednostavno mami pitanje – »Mladi – tko?«. Grupu čine pjevač i bas gitarist Janko Lukačević, gitarist Marko Prentović te bubnjar Petar Koružnjak. Postoje od 2022. godine, a početkom ove godine objavili su i sjajan debialbum koji već od naslovnice, kao i njihovo ime, privlači pažnju i izaziva nedoumice. Album se zove »Srećko«, a na naslovnici je, valjda, baš taj Srećko o kojem poslije u pjesmama ne saznajemo baš ništa. No, i to je očigledno u okviru zajebantske poetike i »politike« ovog zaista izvrsnog mladog benda čija je glazba totalno različita od naslovnice koja kao da zaziva neke folk bedastoće ili u najboljem slučaju neke patetične zabavnjake. Umjesto toga, dečki »deru« punk koji se kreće u okvirima nekih podvrsta tog smjera – klasični punk, hard core punk, folk punk…

Ljubav i književnost

Album od 11 pjesama i nepunih 39 minuta otvara 35 sekundi duga snimka ozračja iz neke birtije sa završnom rječju »Živjela sloboda«. Naravno da takav uvod mora imati i nastavak, a to je odlična »Glas birtije« u kojoj se o omiljenoj birtiji govori kao o voljenoj djevojci i to uz kratke i vrlo efektne solaže gitara te razarajuću ritam-sekciju. No, nakon dužeg boravka u birtiji slijedi mamurluk, a baš o tome govori »Bolonjez« u kojoj bol u glavi nakon prevelike količine alkohola ublažavaju i mirisi iz mamine kuhinje. Na meniju je bolonjez, hrana za sve – pape, papke i knezove. Koliko je voli naš umorni ratnik, pokazuje prisjećanjem na to kako ga je mama pitala bi li radije bio vitez, ili jeo bolonjez. Naravno, on odabire bolonjez!

Naslovnica albuma / Foto Press

»Kamen, škare, papir« prva je, uvjetno rečeno, ljubavna. On i ona upoznali su se na močvarnom partiju, ljubili su se i pili dupli pelin i ona mu je rekla da je kjut. On se tih dana prisjeća spominjući dječju igru kamen, škare i papir i pitanje »Da l’ me voliš ti« te baš pravi iskreni punkerski odgovor – »Jebo bi te majke mi!«. Punk folk elementi iz ove pjesme još su očitiji u izvrsnoj »Susjedova rakija« gdje u uvodu čujemo opet dokumentarističku snimku razgovora žene čiji se suprug »tak’ našajbal« da mu ona kaže – nek’ te boli. Već iz naslova pjesme jasno nam je da se »isti« našajbal od susjedove rakije, a što i kako je bilo, saznajemo kroz sjajni razigrani folk ska punk kroz koji upoznajemo glavnog junaka koji voli »viski, votku i rakiju te Šabanovu diskografiju«, a kad su cure u pitanju, najdraže su mu mlade gotičarke.

Tekuće teme

No, nisu samo žestice ono što vole likovi iz pjesama Mladih zumbula. U »Ribanje i ribarsko alkoholiziranje« poigravaju se naslovom čuvenog Hektorovićevog klasičnog djela hrvatske starije književnosti, a u svojoj priči nude potpuno suvremenu stvarnost, točnije opis jedne »paklene ribičije« negdje na Mrežnici. I sve to u brzometnom punk i hard core punk ritmu uz koji saznajemo kako naš junak, naravno, »nije upecao niš, al’ je popil sav gemišt!«, a ženi doma kaže kako »nije niš’ ulovil jer su danas šarani bili u štrajku!«.

»Tko pije (gemišt) zlo ne misli« nastavak je iskazivanja ljubavi prema kombinaciji vina i mineralne, pri čemu se Zumbuli ovog puta sjajno poigravaju klasikom hrvatskog filma, maestralnim Golikovim »Tko pjeva zlo ne misli« iz kojeg u početku čujemo onaj kultni dijalog u kojem gospodin Šafranek (Franjo Majetić) svojoj puno mlađoj supruzi (Mirjana Bohanec) priopćava kako ide na gemišt »preko do Žnidaršiča«. Nakon tog filmskog uvoda slijedi priča o glavnom liku koji uz prijatelja Jožu vikend provodi u »kleti v Zagorju«, a to znači uz puno, puno gemišta, pri čemu se kroz opet brzometni punk pozivaju na Claptonov »Cocain«, odnosno Dreletov »Gemišt« i onu čuvenu zagorsku istinu – Dok u boci ima vina, ne treba nam heroina! U toj pjesmi Zumbul Janko Lukačević vokalno prelazi put od Azre do narodnjaka, a kad krenu prve dvije minute »Ode Feniksu«, sve djeluje nerealno jer slušamo za njih netipični akustični, nježni početak s tekstom iz kojeg saznajemo kako glavni junak svaki dan odazi k njemu da otjera tugu i bol što ga razara, a on čeka ga baš svaki put srca velika. Taj koji čeka je pekara Feniks koju vode dva brata blizanca. Naravno, nakon akustičnog uvoda sve se pretvara u rasplesani punk s elementima HM rifova. Nakon pekara eto nas u temi »Pozeri« opet u birtiji. Petak je, pao je mrak pa Jankec ide prema svojoj kafani. Kad tamo – gomila šminkera u Metallica majicama! Pozeri, kaže on pa nakon pića-dva kreće u tuču s tim pozerima koji piju čaj! Najkompleksnija po izmjeni stilova ova je pjesma jako dobar uvod za dvije najozbiljnije pjesme albuma, teme koje potvrđuju kako Mladi zumbuli itekako znaju iskoračiti iz svijeta zdrave zajebancije. »Ne trebaš mi« moćan je i bubnjarski baš žestok punk osvrt na sklonost suvremenog čovjeka za osamljenošću i bijegom od drugog, a ta se tema nastavlja u drugoj i posljednjoj ljubavnoj pjesmi albuma, mini punk himni »To nisam ja«.

Duhoviti prikazi

Zbog ovakvih albuma i ovakvih mladih bendova rock i punk rock nisu mrtvi. Zumbul trojka promatra život oko sebe i na duhovit ga način prikazuje pišući o svemu i svačemu, pa i o bolonjez pašti ili pekari albanske braće. Duhoviti, ironični, samoironični, cinični i razigrani Zumbuli su pravo malo bogatstvo domaće rock scene, a bude li i ostatak rock godine u Hrvatskoj poput ovog debija, bit će to odlična godina.