Nicolas Jaar, rođeni Čileanac s diplomom fakulteta prestižne Ivy lige, u mladim je danima glazbenom svijetu isporučio jedan od najintrigantnijih plesnih hitova u vrijeme bujanja house scene prije 15-ak godina. Napola down beat, djelomično world music, mjestimično avangarda, u cijelosti melankolična, ta stvar „Mi Mujer“, opirala se bilo kakvoj tada popularnoj konvenciji ili šabloni. Kasnije je zagrebao još šire i još dublje, klonio se klasičnih plesnih pjesama i na hvaljenim solo albumima okrenuo se, opišimo to što plastičnije, eksperimentalnoj ambijentalnoj glazbi niskog tempa bez ikakve volje da se dodvori široj publici.

Dave Harrington je svoj glazbeni habitus brusio u nizu indie rock bendova, izgradio se kao multinstrumentalist kojem nije strano uhvatiti se u koštac i sa skladanjem soundtrackova ili zagaziti u nepoznato i s jednom Alanis Morisette sukreirati njen „meditativni“ album „The Storm Before the Calm“. I on ima akademsku pozadinu Ivy lige kao i Jaar.

Iza neobičnog imena Tlacael Esparza krije je školovani jazz bubnjar, tehnolog i programer iz Los Angelesa s adresom u New Yorku. Svoje sklonosti spojio je tako da primjenjuje matematiku na glazbu i glazbu na matematiku za stvaranje novih zvukova i glazbenih ideja.

Zbrojeni zajedno čine Darkside, skupinu koja se upravo oglasila trećim albumom u karijeri, s time da treba napomenuti da je Esparzi ovo prva studijska avantura s njujorškim elektronskim eksperimentatorima.

Kontra nazivu „Nothing“, svako novo slušanje pojačava uvjerenje da je riječ o njihovom najpotpunijem i najzanimljivijem iskoraku, iako su se oko prethodnika „Psychic“ iz 2013. godine i „Spiral“ iz 2021. kritičari natjecali u sipanju panegirika na njihov račun.

Prije svega, „Nothing“ je izravnije dinamičan nasuprot naglašeno ambijentalnom duhu prva dva albuma, radiofoničniji, da ne kažemo komercijalniji, a opet u isti mah vrlo, vrlo čudnovat glazbeni svat.

I za razliku od prethodnih djela, Darkside su ovdje upadljivo eklektični, daju prostora za prispodobe što nimalo ne umanjuje vrijednost krajnjeg rezultata. “Nothing” je jedna od najimpresivnijih kolekcija pjesama u ovoj godini.

Tako se eterično elektronska uvodna „SLAU“ da u usporedbama rastegnuti od jednih Kraftwerk iz njihov ambijentalnijih trenutaka do zvukovlja jednih Thievery Corporation. Naredna „S.N.C“ je možda najudaljenija točka od njihove bazične eksperimentalne elektronike i nešto najbliže konvencionalnom indie pop hitu, nešto kao Beck u svojim najplesnijim momentima, ili The Chemical Brothers, ali u najmanje plesnim trenucima. Sjajna stvar, inteligentno složena, puna glazbenog proturječja, kompleksno-jednostavna, i najvažnije, zarazno slušljiva.

„Are You Tired?(Keep On Singing“ kreće delikatno jedva čujnim grooveom, sa sitnim pikanjem po električnoj gitari, garnirana emotivnim pjevanjem malo fuziranog vokala, da bi se u trenutku transformirala u sasvim drugačiju pjesmu, drugačije atmosfere i žanra. Kao da je skrpana od sampleova (a nije),  podsjeća na ono što su tako znalački nekad radili australski kraljevi „copy and paste“ glazbe The Avalanches.

„Graucha Marx“ je pak divlja koračnica, koja u svojoj neobuzdanosti na neki način asocira na uvrnute industro-kabaretske glazbene eskapade Toma Waitsa u sudaru klasičnih instrumenata i nekonvencionalnog „pribora“ za proizvodnju čudnih zvukova koji se nakraju fino uklope u kontrolirani sonični kaos.

Iako se „vrti“ na visokih 136 BPM-a „American References“ ima nešto tmasto u sebi, karakteristično za trip-hop. S jedne strane, po konstrukciji ovom se pjesmom Jaar sa svojim suradnicima najviše približio svom ranom hitu „Mi Mujer“ opisanom na početku teksta, s druge kad se trip-hop atmosferi doda specifičan narativni stil pjevanja na španjolskom uhvatimo se da nam  „American References“ zvuči kao da je Tricky remiksirao neku stvar od Manu Chaoa.

Sličnu atmosferu, ali u puno nižem tempu donose „Heavy Is Good For This“ i „Hell suite, Pt.I“; uobičajenijom formom dodiruju granice soula kakvog je davno znao isporučiti Isaac Hayes, ali kad su Darkside u pitanju, takvi opisi su pregrubi, puno je toga u njih u delikatnim nijansama.

Nekad davno, u 90-im godinama prošlog stoljeća bilo je poprilično nominalno elektronske (ne nužno i plesne) glazbe, odnosno bendova čiju su bazu fanova punili nominalno ljubitelji gitarske (indie) rock glazbe. Pa oni zakačeni na bendove poput Nirvane ili Radioheada nisu okretali glavu od Massive Attacka, Aira, Aphex Twina, Prodigyja, Underworlda i sličnih. Dapače. Danas kao da je jaz između gitara i elektronike veći, teško nam je zamisliti da (mladi) ljudi koji se kunu u Fontaines D.C. ili Idles, imaju za izabrati nešto na (novoj) elektronskoj sceni što odgovara njihovom glazbenom senzibilitetu. Možda se varamo, možda je skroz subjektivno ili promašeno, ali novi album njujorških Darkside ima nešto u sebi što nevidljivim nitima spaja dva oprečna svijeta na rubovima svemira pop glazbe.