Na Trsatskoj gradini u subotu 14. rujna opraštamo se od ljeta uz koncert Darka Rundeka i Ekipe koji će podsjetiti riječku publiku na svoj svevremenski katalog pjesama, a uz nove stvari svirat će i legendarne klasike iz svoje bogate karijere.

Tim smo povodom razgovarali s Rundekom o prirodi i očuvanju prirode, odnosu umjetnosti i društva te naravno – glazbi.

Borba za Unu

Posljednjih nekoliko tjedana zajedno ste sa suprugom Sandom i brojnim aktivistima boravili na vrelu rijeke Une kojemu je prijetila izgradnja mini hidroelektrane.

Tamo ste održali i manji koncert, a putem društvenih mreža pozivali ste ljude da dođu i podrže spašavanje Une. Nakon višetjedne borbe, upućivanja apela i stajanja pred bagere, radovi su službeno obustavljeni – koliko vam znači vidjeti da aktivizam uspijeva i može li ovaj uspjeh biti primjer za druge ekološke borbe?

– Puno nam znači, naravno, ovo nije prva rijeka za čije smo očuvanje dali svoj prilog, ali nam je Una posebno srcu bila prirasla. Možda i zbog toga što je biologinja Dunja Delić, porijeklom iz Bihaća, ni tjedan dana prije poziva na Vrelo Une Sandi pokazala svoja omiljena i malo poznata mjesta na toj rijeci uz koju je odrasla.

Sanda je u našoj zajednici posvećenija prirodi, svim njenim bićima i praćenju općih perspektiva kao i gorućih domaćih. U njih me upućuje, umrežavamo se i djelujemo.

U ovu nas je akciju pozvao Ulrich Eichelmann iz bečkog River Watcha, koji je umjesto na ljetovanje otišao na Unu kad je čuo što se tamo događa. U Srbu i Donjoj Suvaji lokalni otpor su vodile uglavnom žene.

U roku od nekoliko dana smo organizirali koncert koji je privukao više ljudi nego smo se nadali i imao odjek u medijima i na društvenim mrežama. Poslije koncerta i obilaska gradilišta sa svom publikom prikazan je i dokumentarni film »Save the Blue Heart of Europe« koji je izazvao burne reakcije i dodatno ohrabrio mještane.

Film se bavi zaštitom svih balkanskih rijeka. Dunja je došla na koncert i projekciju.

Njeno znanje, iskustvo koje je stekla radeći u Ministarstvu za zaštitu okoliša i poznavanje zakonske regulative puno su pomogli u nastavku akcija na obustavi devastacije.

Borba za Unu, koja nije gotova, jer na njenom kratkom toku kroz Hrvatsku ima još problema, sigurno može biti inspiracija i primjer da udruživanjem lokalnih ljudi, aktivista za zaštitu prirode, znanstvenika, umjetnika, novinara i pravnika možemo zaustaviti barem dio projekata koji grabe u ovo malo preostale divljine uz koju je vezan opstanak i smisao ljudske vrste.

Foto: Ana Križanec

Logika rasta i profita

Često govorimo o potrebi za očuvanjem prirode na individualnoj razini dok i dalje svjedočimo korporacijama koje eksploatiraju prirodne resurse na nimalo održiv način. Što mislite, što je to autodestruktivno u ljudima i sustavu kao takvom da uništava ono najvrjednije, prirodu? Smatrate li da umjetnost i zajedništvo mogu pomoći u prevladavanju tog impulsa?

– Ovom civilizacijom upravlja logika kapitala koja je logika rasta, a planet ne raste pa je beskonačan rast povezan s iscrpljivanjem nafte, ruda, vode, zemlje – nemoguć. Od hrđe više nikad ne možeš napraviti željezo.

Cijela je površina planeta vrlo složen i međuzavisan sistem u kojem bitnu ulogu igraju šume kojih nije ostala ni desetina.

Cirkulacija i migracije životinja su isprekidane industrijskom poljoprivredom i cestama, traje šesto masovno izumiranje vrsta, ali i veliko smanjenje brojnosti preživjelih vrsta. Umjetnost i zajedništvo mogu pomoći. Umjetnost da nam očudi pogled i probudi srce, zajedništvo da nam da odlučnost i snagu.

U proteklih nekoliko godina angažirani ste po pitanju ekologije, povremeno nastupate i kao Rundek Eko Kvartet, a ističete važnost očuvanja prirode i života u skladu s njom. Kako vidite ulogu umjetnika u društvu kada je riječ o aktivizmu i što mislite, zašto glazbenici, ali i druge javno istaknute ličnosti, često ostaju tihi na ovako bitne teme?

– Vjerojatno zato što su i oni uhvaćeni u logiku rasta i profita. Većina je odrasla u gradovima, a i na selu sve više rade strojevi i ljudi bulje u ekrane pa su i jedni i drugi izgubili vezu s nesputanom prirodom.

Album Haustora, »Bolero«, prošle je godine dobio svoje vinilno reizdanje. Premda i dalje radite na novoj glazbi, što vam znači činjenica da vaša glazba nastavlja živjeti u svim formatima te da je novije generacije mogu otkriti kroz format poput vinila?

– »Bolero« je originalno i izašao na vinilu i kazeti jer tad još nije bilo CD-a, downloada ni streaminga, a današnji klinci sigurno nemaju pojma čemu bi mogla služiti kazeta.

Ali takva su reizdanja obično i remasterizirana i bogatije opremljena pa ih može poželjeti i onaj tko ima original. Drago mi je da slušatelje i dalje zanimaju ti albumi i da će doći na koncert čuti kako neke od tih pjesama danas zvuče u novim aranžmanima, s novim glazbenicima i zapjevati ih zajedno s nama.

Primijenjena glazba

Čini mi se da se vaše stvaralaštvo oslanja na koncept procesa kao srži samog stvaranja. S obzirom na to da skladate i za kazalište i film, kako se taj proces mijenja kada glazba mora supostojati s drugim umjetničkim izrazima?

– Volim raditi primijenjenu glazbu. To se nadovezuje na moje zanimanje za dramske umjetnosti. Diplomirao sam režiju na ADU-u u Zagrebu pa o mogućim funkcijama glazbe u kazalištu i na filmu možda znam nešto više nego prosječni kompozitor. A umjetničko stvaranje je proces kako god okreneš.

Isto tako, ukazujete i na izvedbu kao proces, a u skladu s time umjesto velikih, održavate više manjih koncerata. Kakvu razliku u izvedbi čini ovaj pristup?

– Moram priznati da me u zadnje vrijeme sviranje više uzbuđuje od pisanja glazbe i pjesama. Svako je koncert drukčiji i novi je izazov. Za određenu vrstu atmosfere i koncentracije koja me zanima postoje optimalne okolnosti koje uključuju i ograničen broj ljudi u publici.

Zadnji koncert s Kvartetom u Hrvatskom kulturnom domu u Rijeci mi je ostao u vrlo dragoj uspomeni. Prostor, zvuk i broj odličnih ljudi u publici bili su super. I onda se odvije jedan, kako kažete, proces nakon kojeg svi skupa kažemo – Gracias a la Vida.

Ove ste godine nastupali i kao Rundek Trio – kako se formirala ideja za ovaj trio i kakva je ova formacija u usporedbi s dosadašnjima, odnosno što vam omogućava u kreativnom i izvedbenom smislu?

– Ovaj Rundek Trio smo bili Igor Pavlica na trubi, Miro Manojlović na udaraljkama i ja na gitari i mikrofonu. Sklopio se stjecajem okolnosti za dva koncerta ovog ljeta i jako mi je drago zbog toga.

Postoji još Duo s Anom Kovačić na saksofonu i ukuleleu i dvije varijante Kvarteta, ali sve su to kombinacije ljudi iz Ekipe i dio repertoara im se podudara tako da smo komotni u njemu. Svaka od tih formacija ima svoju boju i atmosferu i sve nas vesele.

Samo početak…

Na nadolazećem koncertu na Trsatskoj gradini u Rijeci pak nećete nastupiti kao Trio, već s Ekipom. Koliko vam je važno u kakvim prostorima nastupate i kako oni utječu na vašu komunikaciju s publikom te kolegicama i kolegama na pozornici?

– Na ovo sam pitanje već uglavnom odgovorio. Svirali smo prije nekoliko godina na Trsatskoj gradini i bilo nam je odlično.

Tako ćemo i ovaj put potražiti repertoar koji paše u taj intiman i začarobiran prostor i otvoriti uši i osjećaje za jednu jedinstvenu večer.

Kada pogledate unazad na svoju karijeru i angažman, od Haustora preko Cargo Trija do eksperimentalnih sastava kao što je Cul-de-Sac, postoji li neka neistražena umjetnička ili aktivistička sfera u koju biste željeli ući?

– Sve je to samo početak.