Vjerojatno svatko tko se počinje baviti glazbom sanja o tome da napiše veliki hit. I mnogima to zaista i pođe za rukom. Što je sjajno. Neko vrijeme. A onda, ako ne dođe drugi hit, može postati i lagano prokletstvo. Zamislite, recimo, Dona McLeana koji se cijelu svoju karijeru, dakle, već punih pola stoljeća penje na pozornicu i zna da od svih pjesama koje je napisao, većina publike čeka da sve to prođe kako bi na kraju čuli „American Pie“. Neki pak drugi, dovoljno veliki i dovoljno dobri poput Radioheada, odriču se stvari koja ih je inicijalno napravila velikima. Možete čekati koliko hoćete „Creep“, Thom Yorke i društvo je nikada neće odsvirati.

I jučerašnji zagrebački gosti, She Wants Revenge, su prije skoro sva desetljeća karijeru započeli pjesmom koja im je trajno obilježila karijeru, proslavila u određenom krugu ljubitelja malo „mračnijeg“ rock and rolla, čak i ponovno okupljala bend kad više nije nalazio načina doći do nove publike. Naime, ta stvar „Tear You Apart“, imala je više života, nakon debi albuma kalifornijskog benda objavljenog poodavne 2005. godine, pojavljivala se kao pozadina u raznim serijama i filmovima. Zadnji put u serijalu „American Horror Story“ 2015. i to na inzistiranje Lady Gage koja je glumila u seriji. U to vrijeme She Wants Revenge nisu postojali već tri godine, ali nakon otkrića pjesme od strane neke nove publike osjetili su da neki novi klinci ponovno želi vidjeti bend u akciji. Legenda kaže da ih je taj njihov jedini veliki hit ponovno vratio na cestu. I da, i dalje –  baš poput Dona McLeana  – pjevač/gitarist Justin Warfield i multinstrumentalist Adam Bravin znaju kako stvari stoje i čemu imaju zahvaliti što i nakon 12 godina diskografske neaktivnosti, odnosno izlaska posljednjeg albuma pune klubove širom svijeta. I sinoć u Močvari su to još jednom demonstrirali, za kraj su ostavili svoj najveći hit i pustili publiku koja je čekala trenutak da (napokon) eksplodira da zadovolj(e)no iz kluba na Savi odjezdi u  zagrebačku noć.

No, krenimo ispočetka. She Wants Revenge su – od zvuka do garda i pojavnosti na pozornici – zapravo tipični darkerski bend s netipičnom adresom sunčane San Fernando doline za takvu vrstu glazbe. U počecima su brzo osvojili pažnju  probrane publike i dovoljnog broja poznatih faca za dobar početni „poguranac“ prema vodama potencijalno uspješne karijere. Od Freda Dursta koji im je ponudio diskografski ugovor, do oskarovca Joaquina Phoenixa koji im je režirao spot za tu kultnu „Tear You Apart“. No, već s drugim albumom „This Is Forever“ magija je počela hlapiti, a na trećem „Valleyheart“ je i skroz nestala. Što je prilično nefer, jer je s odmakom vremena taj posljednji album na kojem su She Wants Revenge proširili vidike, skladali emotivne, pamtljive i komercijalnije groovie melodije (toliko da na trenutke vuku čak i na U2 ili Killerse), sazrio je sjajno. Toliko da sad s distance možemo mirne duše reći da je riječ o kriminalno podcijenjenom i nepravedno previđenom djelu.

Rezultat? She Wants Revenge ne sviraju u Zagrebu ni na Šalati, ni u Tvornici gdje po kvaliteti i broju sjajnih pjesama pripadaju, već u klubu pred četristotinjak ljudi. Prisutnima to sigurno nije smetalo, i poslije sinoćnjeg koncerta čvrsto stoji staro pravilo da što je prostor manji to je publici doživljaj benda izravniji i intenzivniji.

I dok su She Wants Revenge u studiju duo, u live inkarnaciji su petorka. Svi stare kvrge, na pozornici se drže osnovnih postulata bendova „u crnom“. Distancirani su, statični i ortodoksni po pitanju dress codea.  Zagrebački koncert im je prvi na ovoj turneji i teško je po ove tri nabrojane kvalifikacije bilo zaključiti jesu li se zaželjeli svirke. Ako su i zasukali rukave u svom jučerašnjem poslu, to bi se moglo reći samo figurativno, po odašiljanju dobre glazbene vibre. I dok se s ljudi u prezagušljivoj Močvari cijedio znoj, a većina ih je bila u ljetnom oufitu (pretežito crnom, da se razumijemo), petorka na pozornici je bile obučena kao da je zalutala na Aljasku. I kako je temperatura (i atmosfera) rasla – u Močvari je moralo biti preko 30 celzijevaca – stoički su na sebi trpjeli sve te slojeve robe. Adam Bravin je s vunenom kapom na glavi preživio sat i pol, Justin Warfield je negdje na pola koncerta – kao najaktivnija persona na pozornici – zakuhao, pokleknuo i skinuo neku vunu s glave. Bio je to zanimljiv prizor. S crnom „trakom“ šminke preko očiju, i dugom zabačenom kosom na proćelavoj glavi, uz zanimljive pantomimičarske pokrete, u tmini Močvare njegova je silueta izgledala je kao pitoreskna mješavina Michaela Stipea, Nicka Cavea i Davida Bowiea.

Na početku nije govorio ništa, nije bilo komunikacije s publikom ni nakon glasnih reakcija na kraju svake stvari. No, poput nekog starog dizel motora, u toj vrućini She Wants Revenge kao da su polako postizali radnu temperaturu i dodavali gas iz pjesme u pjesmu. U Warfieldovom pjevanju nema iznenađenja, to je ona „darkerska škola“ koju prepoznajemo tamo još od Iana Curtisa, preko Petera Murphyja iz Bauhausa do Interpolovog Paula Banksa. Ali nema ni kompromisa, davao se za mikrofonom sinoć strasno. Samo naizgled u svom svijetu, poput spretnog meštra ceremonije, intuitivno ili smišljeno dizao je s bučnim, ali tehnički discipliniranim bendom iza sebe tenziju polako prema klimaksu. A ona se desila na samom kraju. I dok se publika tijekom cijelog koncerta glasnim odobravanjem javljala uglavnom na kraju pjesama, na bisu je Warfield u jednom trenutku „ugasio“ i sebe i bend i pustio pjesmu „Out Of Control“ publici u ruke koja je jedva dočekala poderati glasnice na stihove „The lights that move sideways and up and down/The beat takes you over and spins you ’round/ Our hearts steady-beating/the sweat turns to cold/ We’re slaves to the DJ and out of control“.  Gorko-slatka koncertna torta je već bila servirana. A onda je stigla „Tear You Apart“. Čisti šlag na kraju.

She Wants Revenge, kako to i često u nas inače biva, u Zagreb su stigli  s par godina, da ne kažemo desetljeća zakašnjenja. Ali, ne smeta. Iskupili su se sinoć u potpunosti.