Klišeizirani Kentucky u američkom javnom mnijenju figurira nešto kao vicevi o Muji i Hasi u balkanskom prostoru. Ljudi iz te rubno južnjačke države stereotipno se doživljavaju kao priprosti (riječ hillbilly koja se veže uz njih je skoro doslovni prijevod), škrbavi, siromašni, nepismeni, ljudi koji u Apalačkim brdima vare „moonshine“ rakiju od kukuruza, većinu vremena su pijani i okolo hodaju bosi.

U skladu s tim i njihova glazba se stereotipno banalizira na razinu američkih cajki i bandžo duela iz Boormanovog filma „Oslobađanje“, iako je snimljen dvije države niže, odnosno južnije, u Georgiji.

Neki od popularnih indie rockera iz tog kraja i sami su podgrijavali su te klišeje, prije svih Nine Pound Hammer, onako genijalno seljački, nešto kao Brkovi u našem okruženju, s tim da njima ne bi pripisali epitet „genijalno“, već ostavili samo ovaj drugi.

U skladu s gore izrečenim teško je zamisliti iz Kentuckyja nešto tankoćutno, hipsterski, indie, relevantno po kriterijima publike i kritičara iz velikih gradova na obalama, zapadnoj ili istočnoj, skoro je svejedno.

Pa ipak, tu i tamo se ponešto bitno iz te američke Bosne,  države pogodne za zbijanje šala, znalo zalomiti za glazbenu pop kulturu, poput psihodeličnih country originala iz My Morning Jacket ili kultnih post-rockera Slint. Cage The Elephants su također sinovi Kentuckyja, doduše odbjegli.

Nakon iskustva običnog života u svom Bowling Greenu (pjevač Matt Shultz radio je kao vodoinstalater na bauštelama), donijeli su dvije godine po osnivanju i prije prvog albuma prilično radikalnu odluku.

Nisu otišli u bližu im Philadelphiju ili New York, već su spakirali kofere i skrasili se preko Velike bare u Londonu 2008. godine. Sudeći po singlu „Ain’t No Rest for the Wicked“ koji ih je prvotno proslavio, činilo se da su možda oni otišli iz Kentuckyja, ali nije Kentucky iz njih jer je stvar zvučala kao „selska“ verzija Beckovog hita „Loser“ .

No, nisu se zatvorili u žanrovsku kutiju, napredovali su, novi albumi su bili primjer inteligentnog eklekticizma, i što je najbitnije – bez obzira zvučali kao Pixies u tipičnoj tiho-glasno dinamici hitova „Aberdeen“ i „Shake Me Down“, kao power-pop weezerovskog stila u „Cigarette Daydreams“ (preslušanoj na Spotifyu skoro milijardu puta!), ili garaža 60-ih pod utjecajem producenta Dana Auerbacha u „Cold Cold Cold“ – znali su napisati pjesmu koja se pamti.

Usput, kao svačiji indie miljenici (dva Grammyja za najbolji alternativni album idu toj tvrdnji u korist), bili su poželjni gosti na velikim festivalima i u fancy večernjim TV emisijama, na turneje su ih vodili velikani poput Foo Fightersa, Muse, Black Keysa i širili im publiku.

I onda je poslije albuma „Tell Me I’m Pretty“ nastala neobično duga diskografska rupa od skoro četiri godine. Kasnije smo doznali da je Matta Shultza dostigla cijena slave i mučnog razlaza sa suprugom kao konzekvence.

I gle još jednog klišeja, a nema veze s Kentuckyjem, teret slave i ljubavni brodolomi su, nakon razdoblja razočarenja i vremena nužnog da se ponovno postane sposoban za rad, neka vrsta tipične rock and roll tradicije. Ono što vas ne ubije, ojača vas, ili u ovim slučajevima, podari vam materije za stvaranje novih dobrih pjesama.

Iz te atmosfere se izrodio album „Social Cues“ 2019. godine. Nakon četiri dojmljiva albuma, Cage The Elephant su s petim dosegli nove vrhunce, osvježili zvuk, pomiješali gotovo plesni, manje gitarski, više groovie  zvuk višeg beata s prilično teškim i tmurnim temama koje su pritiskala nejaka pleća Matta Shultza i tražile načina da u metaforičkoj formi odrade svoj tarapeutski zadatak.

Usput, ponovno su skladali neke od melodija koje teško izlaze iz glave i kandidiraju se za neke buduće popise evergreena indie rocka.

„Neon Pill“ je prvi njihov album koji zvuči kao drugi dio prethodnog albuma, korača istim stazama, zvuk koji priziva Pixiese je aorist,  to je ponovno indie pop zvuk koji će prije podsjetiti na jedne Portugal. The Man, zvuk u čijem se aranžerskom bogatstvu na prvu čini da gitaristi u bendu imaju sve manje posla, iako to nije posve točno.

Cage The Elephant na svom novom djelu ne gube ništa od svoje melodične zavodljivosti, pjesme redom lako ulaze u uho, pjevne su, ali ne i frivolne. Bend ima sjajno razvijen osjećaj za dobru mjeru, da fino ekvilibrira dovoljno daleko od ruba pop ispraznosti.

I pogonsko gorivo kreativnosti je opet rokerski adekvatno. Tek što se na prethodnom „Social Clues“ pomirio s izazovima slave i sve negativno što ona nosi sa sobom, Matt Shulz je upao u još gori osobni vrtlog, moglo bi se reći da je „Neon Pill“ produkt prave noćne more.

Samo što nije bila mora, nego java. Naime, lijekove koje je Shultz uzimao kako bi suspregnuo psihičke probleme, samo su mu pogoršali stanje, razvio je snažnu paranoju da ga netko proganja i želi ubiti. Sve je kulminiralo početkom prošle godine kad je u njujorškom hotelu uhićen zbog nošenja pištolja za koji je imao dozvolu (samo) u Kentuckyju.

Umjesto u zatvoru, završio je u bolnici, što je vjerojatno najbolja stvar koja mu se dogodila jer ga je odvela na put ozdravljenja i pružila još jedan predložak za katarzu kroz stvaranje nove glazbe. „Neon Pill“ još je jedan argument u dokazivanju tvrdnje da je kvalitetnu umjetnost lakše stvoriti iz muke, negoli iz ničega.