Kad se prvi put diskografski oglasio na razmeđu milenija, glazba Simona Greena, odnosno Bonoboa, bila je nešto poput jeke već posustale bristolske trip-hop scene, svježi povjetarac nove kreativnosti. I dok se na sličnim ritmovima i tempu glazba Portishead, Masive Attack ili Trickya oslanjala uglavnom na ostavštinu i sampleove pomaknutog soula poput onog iz opusa Isaaca Hayesa, Bonobo je na svom prvom albumu „Animal Magic“ inkorporirao bas linije koje su snažno vukle na jazz. Vokali ga u početku nisu zanimali, snimao je atmosferičnu plesnu glazbu niskog tempa s organskom vibrom.

Kasnije je ubrzao, počeo koristiti gostujuće, uglavnom ženske vokale i proširio paletu zvukova na one iz Zapadu egzotičnih krajeva, približavajući se glazbenoj filozofiji američkih Thievery Corporation, pa čak i Mobyja iz doba njegovog najpopularnijeg albuma „Play“ na kojem je znalački miješao elektroniku niskog tempa s vokalima starih terenskih snimaka etnomuzikologa Alana Lomaxa  gospel i folk pjevačica s juga SAD-a.

U međuvremenu, Bonobo je kao autor i DJ stekao vrlo snažnu sljedbu obožavatelja svojim specifičnim glazbenim izričajem na elektronskoj sceni i počeo se probijati na vrhove (doduše uglavnom britanskih i europskih) top lista albuma.

Posljednji album „Migration“ iz 2017. značio je novi korak u pravcu eksperimentiranja, u tolikoj mjeri da ga je jednostavno bilo teško ugurati u neku žanrovsku ladicu. Opet pod snažnim utjecajem jazza i world musica držeći stalno nit elektronike pa i deep housea, Bonobo je još jednom uspio rastegnuti granice svoje kreativnosti.

Točno pet godina kasnije, dočekali smo „Fragments“ i ponešto drugačiju glazbu. Ovisi iz kojeg kuta se gleda, ovaj je album najkonvencionalnije djelo njegove karijere, ali moglo bi se reći i da je najzrelije.

Po prvi puta možemo pojam pop i ime Bonobo staviti bez razmišljanja u istu rečenicu. Od instrumentalnog intra koji bi lijepo sjeo i u diskografiju jedne Enye, preko delikatne, ali minimalističke „Shadows“ s nježnim glasom Novozelanđanina Jordana Rakeija, retro moderne „Rosewood“ sa semplovima ženskog soul vokala, do nježne laganice „Tides“ kakve su znali isporučiti Zero 7 ili „From You“ koja će sjetnom atmosferom podsjetiti na tiše momente jednog Chet Fakera, Bonobo nikad u karijeri nije bio bliže glazbenom mainstreamu.

„Fragments“ je definitivno njegovo najpristupačnije djelo, fino izbalansirano i konzistentno, atmosferično, gotovo terapijski opuštajuće. Reklo bi se, elektronika za odrasle, odnosno starije. Ne treba pomisliti da je Bonobo na rubu EDM-a, to ne može biti dalje od istine. Kad kažemo da se približio mainstreamu, odnosno pop glazbi, onda se pod tim misli da pred sobom imamo 12 pjesama koje su svjetlosnim godinama udaljene od mulja konfekcijskih hitića kakvim nas teroriziraju s top lista i komercijanih radio stanica.

Bonobo je i dalje slojevit i unikatan, samo malo pristupačniji na prvu. Operiran od plitkoće, ako ga možemo nazvati njegovim prvim pop albumom, „Fragments“ je božanski delikatan pop album koji bi mogao i (trebao) odzvanjati dugo.