To što su danas cajke popularne u Rijeci ipak ne govori o riječkoj rock eroziji. Jer, u Rijeci nema nijednog izvođača popularne narodne glazbe, turbofolka ili trapa koji je stekao zajednicu fanova, tvrdi Mušćet
povezane vijesti
Nedavno je objavljeno reizdanje antologije “Riječki novi val” koja na tri CD-a sadrži 70 snimki 35 bendova s kraja sedamdestih i u osamdesetima. Bogato opremljeno reizdanje sa snimcima Parafa, Termita, Mrtvog kanala, Istočnog izlaza, Denis & Denis, Xenije, Grada, Cacadou Looka, Leta 3 i drugih bendova uredio je za Dallas Records Bojan Mušćet.
Poznati urednik, novinar, glazbeni kritičar, književnik i IT analitičar, u jednome od svojih karijernih streamova usko surađuje s diskografima, a za svoj rad na tom polju dobio je čak tri Porina.
– Prošlo je 13 godine od originalnog objavljivanja, svakako je bilo vrijeme da se antologija osvježi, s obzirom na to da je više nema na tržištu. Tako box-set sadrži nove fotografije, nove tekstove i proširenu kronologiju. Sve je to zapakirano u atraktivan kartonski sjajni box, pa izdanje sada uistinu djeluje reprezentativno. Nekoliko pjesama je remasterirano. Ovo reizdanje namijenjeno je prije svega onima koji nisu uspjeli nabaviti original pa sada imaju prigodu doći do odabrane kolekcije snimaka riječkog rocka.
Navala uspomena
Antologija obuhvaća stilski raznovrsne bendove i razdoblje koje uobičajeno ne nazivamo novim valom, od sredine ’80-ih nadalje. Koje su to silnice smjestile sve te izvođače u takav kontekst?
– Posrijedi je, prije svega, prikaz scene. Svi izvođači na antologiji uredno su se međusobno družili i pomagali si. Mnogi su prelazili iz benda u bend, a svi su išli na koncerte onih drugih. Što se stilskih razlika tiče, to nije bio nikakav problem. Na primjer, Zoran Prodanović Prlja pjevao je na albumu Denis & Denis, a Davor Tolja je na zamjeni svirao klavijature u Termitima. Svi zajedno su se bez problema savršeno uklopili u prvi hrvatski bend aid Ri-Val. Zanimljivo je da je pjesmu snimila jedna postava u Ljubljani, a bendu se priključio Pero Lovšin iz Pankrta, dok su za potrebe snimanja spota u Rijeci neki drugi akteri s riječke rock-scene preuzeli uloge originalnih interpreta. Tako je Zoff glumio Mrleta. Ta scena je u takvom formatu i dulje trajala jer, za razliku od Zagreba, Ljubljane i Beograda, Rijeka nije imala promotivnu i diskografsku infrastrukturu. Scenu su medijski sustavno pratili tek Val i omladinska emisija Bura na Radio Rijeci, a nešto kasnije i Novi list. Diskografske kuće Dallas i Nema problema startale su tek krajem osamdesetih i time je zapravo bilo okončano razdoblje novog vala u Rijeci.
Na albumu se nalaze snimke napravljene između 1978. i 1989. Zašto su one danas toliko važne da zaslužuju diskografsko podsjećanje?
– Posrijedi su pjesme koje su obilježile Rijeku prije četrdesetak godina, a traju i danas. Svakog tjedna Radio Rijeka emitira barem jednu pjesmu s ove antologije. Društvene mreže prepune su specijaliziranih grupa u kojima audio i videozapisi pjesama s antologije izazivaju navalu uspomena, ali s njima se upoznaju i neki novi naraštaji. Danas ima mnogo novih punk bandova kojima su Parafi i Termiti sasvim sigurno polazišna točka u razvoju. Isto tako, electro pop dueta Denis & Denis vrlo je inspirativan za nove dance izvođače. Na primjer, Pocket Palma vrlo vješto primjenjuje neko njihovo nasljeđe. Dakle, nisu posrijedi samo riječki izvođači, nego i oni koji djeluju širom regije. Premda je Rijeka imala i u šezdesetima sjajnu rock-scenu, kao i kasnije, nažalost, nijedna od njih nije uspjela dosegnuti važnost koju je imao ovaj novovalni poredak. Dakle, zaista je danas malo neobično da te pjesme imaju odjeka, no očito je riječ o kvaliteti koja ima povijesnu vrijednost. Upravo radi tih snimaka i izvođača Rijeka je dobila identitet grada rocka.
Istina ili mit
No, dojam je da je to više mit. Danas se u gradu više čuju cajke, negoli rock. Mladima je rock sve manje zanimljiv…
– I u ono doba su cajke bile prilično popularne. Lepa Brena ispunila je Dvoranu mladosti do posljednjeg mjesta, to prije nje nikome nije uspjelo, pa ni svjetskim rock eličinama kao što su Ike & Tina Turner ili Suzi Quatro. Miroslav Ilić redovito je nastupao ondje, a mladi željni takve glazbe mogli su ići na koncerte manje poznatih izvođača u prigrad. Također, na ovom području je osobito bila razvijena disco kultura. Dvadesetak diskoteka na ovom području redovno je vikendima okupljalo mlade, a ondje se mogla čuti sasvim nova glazba, koja se na tjednoj bazi nabavljala u Trstu. DJ Zdravko Paro iz diskoteke 2 boda oborio je svjetski rekord u dugotrajnom puštanju plesnih vinila! Doduše, mladi te provenijencije više su voljeli plesati nego gledati uživo nekog izvođača: koncert disco atrakcije La Belle Epoque u Dvorani mladosti je otkazan zbog malog broja prodanih karata. Isto tako, riječki mediji, pa i Novi list, više prostora su davali izvođačima zabavne glazbe, osobito onima koji su nastupali na MIK-u. Sretan sam da sam se kao tadašnji suradnik Novog lista s Goranom Ušljebrkom i Vladom Simcichem Vavom uspio izboriti za jednu stranicu tjedno posvećenu rocku u Novom listu. Urednik je bio Miljenko Marin, a rubrika se zvala Rock kultura. Kasniji podlistak Rif zapravo je izravni sljednik te rubrike, a činjenica je da je od dnevnih listova samo Novi list imao takvu rubriku, odnosno prilog. Bili su sve to zasadi te priče o Rijeci kao gradu rocka. Sviralo se na sve strane, društvene prostorije mjesnih zajednica, trgovi i ulice, pa čak i plaže bile su poprišta koncerata, svaki tjedan moglo se otići na barem dva nastupa riječkih izvođača. To što su danas cajke popularne u Rijeci ipak ne govori o riječkoj rock eroziji. Jer, u Rijeci nema nijednog izvođača popularne narodne glazbe, turbofolka ili trapa koji je stekao zajednicu fanova. U tom smislu, u Rijeci se uistinu 40 godina ništa nije promijenilo: nove singlove koji se penju top-ljestvicama imaju Grad i Paraf, a MIK su osvojili Dule Jeličić, Nevia Rigutto, Mauro Staraj i Tamara Brusić. Stoga činjenicu da cajke trešte u središtu grada i da ih mladi možda i primarno vole, osobito trap, ipak ne treba uzimati zdravo za gotovo. Cajke se u Rijeci slušaju desetljećima, ali to ne ugrožava rokerski identitet grada.
Put Pule
Je li to rasprostranjeno mišljenje da je Rijeka grad rocka više mit ili je zbilja brand?
– Zapravo, posrijedi je identifikacijska odrednica koja ne blijedi. Da bi bio brand, onda bi ga grad trebao i brendirati. Znam da svih ovih godina grad Rijeka uistinu financijski potpomaže određene projekte riječkog rocka, no tu se ne može govoriti o institucionalnom brendiranju. Više je to dobrodošao eho razdoblja koje snimkama pokriva antologija “Riječki novi val”. Evo, EPK je najbolji primjer: osim uvodne manifestacije, četvrtog okupljanja Ri-Vala i nastupa Grča u ribarnici, malo će se kulturnih manifestacija vezanih za rock pamtiti. Od renomiranijih inozemnih izvođača svirali su u najavnim EPK manifestacijama tek Anna Calvi i Calexico, a i nije bilo najave nekih rock zbivanja, ni domaćih ni stranih, ni održanih ni otkazanih radi korone. Krajem osamdesetih, dakle u razdoblju koje obuhvaća antologija, u Rijeci su svirali Doughboys, White Zombies, The Godfathers i drugi jaki alternativni izvođači. Da bi se Rijeka uistinu brendirala kao grad rocka, onda bi trebao postojati neki konsenzus na gradskoj razini, da se napravi neki elaborat koji će objasniti na koji način bi takvo brandiranje osiguralo određeni renome koji se ne temelji samo na usmenoj predaju, kao i turistički potencijal. Dogovoreni budžet bi trebalo rasprostrijeti na osiguravanje prostora za vježbanje mladih bandova, stvaranje koncertnih prostora, financiranje demo-snimaka i spotova. Potom, sufinanciranje redovnih nastupa velikih rock zvijezda na način kao što to radi Pula. Zašto Foo Fightersi, Sting ili David Gilmour ne bi svirali na jednom od deset najljepših stadiona na svijetu – onome na Kantridi?
Jesu li važniji ti mitovi i legende koje, zapravo, diskografski uređujete ili današnja riječka rock scena?
– Svatko na svoj način. No, današnja riječka rock scena je itekako vitalna, uključuje bendove koji u mnogočemu nadmašuju ono što se u domeni rocka danas može slušati, a dolazi iz Hrvatske. Zanimljivo mi je da prednjače izvođači koji se izražavaju na engleskom jeziku: My Buddy Moose/The Strange, Jonathan, The Siids, White on White, Chasing Nord, One Possible Option… To znači da su u startu njihovi dometi ekstenzirani, a neki su u većoj ili manjoj mjeri i uspjeli zagrebati publiku na stranim tržištima. Rijeka uistinu ima izvrsnih bendova, žao mi je samo što rijetki dobacuju izvan gradskih okvira. No, kvalitetom današnja scena nimalo ne zaostaje od one koja pripada novom valu, a tome sigurno pridonosi i predan rad udruge Ri-Rock.